Volim ljude koji su svašta prošli. Koji se nisu rodili pametni. Koji su puno griješili i te iste greške opet, iznova, tvrdoglavo ponavljali. Koji se nisu štedili.
Volim one luđake i luđakinje kojima su svi govorili da ne guraju ruke u vatru, a oni bi oglušili pa gurnuli, pa stisnuli zube, ali ne bi priznali da peče. Takva čeljad bi uvijek raširila svoje srce bez da je slušala mozak, takva čeljad je padala i padala, ali bi se svaki put stoički dizala i učila ispočetka.
Mili su mi ti ljudi koji srčano trče kroz život pa kad zajebu, prije svega sebe, ali tu i tamo i druge iskreno, glasno i jasno izuste-oprosti.
Sinoć grlim, primam za ruku nekoliko takvih. I dok ih gledam, dok ih osjećam, sve, gotovo sve znam. Ako i ne znam, znam.
Stigle su neke godine kada preslagujemo glavu, jer srce teško da možemo, pa prihvaćamo i svoju ludost i radost i bez srama sve ono što jesmo, a s posebnim guštom grlimo i sve one ljude koji to isto, bez zadrške ćute.
