‘Kad se čovjek sjeća, boji se samoće. Ljudi koji zbog straha od usamljenosti ostaju u tromim vezama, koji rađaju djecu da osvježe ustajalu ljubav, to su ljudi s najsnažnijim sjećanjima.’
Ukoliko do sada niste čitali moju najdraži književnicu Ellif Shafak, britansko-tursku spisateljicu koja je btw i najčitanija autorica u Turskoj, morate krenuti već danas. Jer njeno pisanje je nešto posebno, spoj povijesnih priča sa suvremenim događanjima, a svaka knjiga obrađuje neku temu provlačeći ju kroz te dvije sfere, nekad i sad. A način na koji Elif piše…E to je nešto što ju meni stavlja na prvo mjesto. Gotovo da nema stranice koju ne bih podcrtala, prepisala, poglavlja nakon kojeg ne bih zastala i promislila, kraja za kojim žalim što je tako brzo stigao. A to mogu izazvati samo najveći književnici.
Pogled je roman kojeg je napisala prije više od dvadesetak godina, u vrijeme kada nije bilo Instagrama, Tik Toka i kada reality showovi nisu preuzeli mlade mozgove. Zašto je to bitno napomenuti? Zato jer je ovo roman o tome kako volimo promatrati, komentirati i procijenjivati druge, kako smo skloni predrasudama, kako mislimo da površno gledajući možemo nešto pametno zaključiti i kako smo najčešće slijepci za vlastite oči. Što je lijepo, a što ružno, što prihvatljivo, a što odbojno i kako na sve što vidimo, reagiramo, tema je ove knjige. Naravno, Elif nam kroz svoju prozu provlači i povijesne priče i momente tako da cijeli roman poprima dodatnu težinu. Savršeno opisano koliko je teško, u ovom ludom svijetu, pronaći svoje mjesto pod sunce i koliko je potrebito biti prihvaćen, sa svim svojim manama i nesavršenostima. Divna, divna Shafak.
‘Prošlost ne prolazi i ne dolazi. Uvijek se ulije u danas. Zato je važno moći zaboraviti.‘ rekao je ‘Zaboraviti znači očistiti oči. A njih je svako proljeće potrebno očistiti. Ako ne zaboravimo, ne možemo živjeti! Ako ne zaboravimo, ničem ne možemo udahnuti život!’
