‘Počela sam shvaćati da je žalovanje zapravo gradnja svojevrsnih skela koje će spriječiti da se zgrada sruši u nadi da će jednog dana ponovo biti sposobna stajati samostalno.’
Erica Johnson Debeljak je Amerikanka koja je postala Slovenka. Ona je slovenska udovica, majka, književnica, prevoditeljica, žena koja je kroz memoare ‘Djevica, supruga, udovica, kurva’ liječila svoje otvorene rane i pokušavala (nadam se, vjerujem da je dobrim dijelom uspjela) izgraditi novu sebe nakon strašnog gubitka voljenog supruga. Suprug Aleš Debeljak bio je poznati slovenski pjesnik, kritičar, esejist, briljantan um kojeg su svi u Sloveniji cijenili, a njegova supruga obožavala do te mjere da je napustila sve uspješno i izgrađeno u Americi kako bi zbog ljubavi preselila u jednu, za Amerikanku, maljušnu Ljubljanu, balkansku sredinu. Gubitak, smrt takvog čovjeka, nakon dvadesetak godina zajedništva, braka i troje djece, izula je iz cipela Ericu Johnson Debeljak stoga odlučuje napisati djelo o njihovom životu, o njezinoj novoj ulozi udovice (koja je često ne prihvačena i osuđivana jer što god da radila, nije dobro) i majci koja pokušava svojoj djeci pružiti utočište i podršku u teškom periodu.
Ovaj roman je ujedno i fantastična antropološka analiza uloge udovice u različitim kulturama, religijama i iz raznih mitova i književnih djela. Kako genijalno štivo koje ti pomaže da sve navedeno bolje upoznaš i da promisliš o tuđoj patnji koja se na bilo koji način, u bilo kojem momentu, može dogoditi svima nama. Ne znam kada me zadnji put nečija tuga toliko obuzela i potresla kao tuga ove odlične slovenske književnice. Knjiga Djevica, supruga, udovica, kurva proglašena je za knjigu godine na 37. slovenskom književnom sajmu. Treba ju pokloniti, na nju ukazati, onima koji traže svoj put na cesti gubitka.
‘Žalovati znači probuditi se u promijenjenom svijetu.’
