‘Jasno da se život koji se živi, kakav god da je, naprosto ne smije ignorirati’
Napisala je davno Virginija Woolf.
O njoj je biografski roman Sati napisao Michael Cunningham i za njega je dobio i Pulitzera.
Roman je, naravno, ekraniziran i nagrađen Oskarom i mnogim drugim nagradama.
Virginija je glavna inspiracija Cunninghamu za njegovo pisanje. Njegova muza. Vjerujem da je tako bila i inspiracija za roman Dan koji nema veze sa spomenutom pjesnikinjom/književnicom, ali ima veze s temama o kojima je i sama pisala; otuđenje i prolaznost vremena.
Roman je konstruiran tako da nam opisuje 3 dana u životu jedne obitelji, secirajući svakog ponaosob i pričajući priču. Snažno prenoseći emocije, Cunnigham nam je približio vrijeme lock downa tj. izolacije, vrijeme koje je na mnoge ostavilo snažan utjecaj, pogotovo na ionako disfunkcionalne obitelji. Također stavlja veliki naglasak na osjećaj gubitka i krize te kako se svaki pojedinac s navedenim nosi.
Knjiga Dan nije lagana. Ne možeš ju čitati usput. Traži duboku koncentraciju. Ali je zato močna, snažna, s velikim rečenicama i s velikom porukom.
Obitelj, komunikacija, čovjek nije otok. Eto ja bih to tako sažela. Preporuka mojim književnim zanesenjacima.
‘Isabel se srami svoje tuge. Srami se što se srami vlastite tuge, ona koja ima i ljubav i novac.
Razmišlja o tome da je dekadentna nesreća možda i gora od zbiljskog, opravdanog očaja.’
