Nije se bolje moglo spojiti, ova podivljala kiša, ovaj pijani vjetar i sumornost neba koja te tjera pod pokrivač, kad stigneš, da se sakriješ i utopliš sa štivom u ruci.
Preluda ilustracija neznanog autora natjerala me neki dan da ju skinem s police knjižnice u Šubićevoj. Trebalo mi je svega tjedan dana da ju progutam.
Teška, snažna, tužna i dirljiva priča o dječaku bez imena koji bježi iz svog sela gdje je život sve samo ne život, gdje suša i nasilje određuju postojanje i u svom bijegu, u kamenjaru, pustopoljini, susreće starog pastira, bez imena, bez ičega osim svoga stada.
Njihov odnos, njihovo putovanje i događaji koji će ih zaskočiti, toliko su poetski, alegorično opisani da nedostatak dijaloga uopće ne smeta, ne nedostaje.
Vrlo duboka je tema ovog romana, tema ljudskosti, vjere, traganja, a sve to možemo zahvaliti fantastičnom španjolskom piscu Jesus Carrasco, koji je za Pustopoljinu, svoj debitantski roman na međunarodnoj sceni, dobio čitav niz međunarodnih i domaćih nagrada (English PEN, Prix Ulysse za najbolji europski roman...), osvojivši srca i kritike i publike, što je rijetkost.
Kao dijete se veselim njegovom slijedećem romanu.
