U životu moš’ svašta imat i nemat.
Pa se s onim što ti je servirano, naučiš koračati.
Ali kada ti Svemir servira čistu ljubav, to je onaj bonus koji rijetki dobiju.
Rijetki, jer samo rijetki prepoznaju rijetke. A to nije lako. Nije se lako prepoznat.
Meša je davno napisao-tko promaši ljubav, promašio je život. U to čvrsto vjerujem.
I ja sam ju skoro promašila.
Malo loš tajming, malo ego trip, malo markiranje satova na kojima se učilo šta ta prava ljubav uopće znači.
Osim Meše, ima jedna izraelska književnica koju jako volim, Zeruya Shalev, koja je u jednoj svojoj trilogiji napisala (muž i žena su se rastajali, on njoj objašnjava da ju voli, a ona mu odgovara)-nije važno da li me voliš nego što ta tvoja ljubav meni radi.
E da. O tome se da pisati.
Njeguje li nas ljubav, liječi ili tjera da se pitamo da li je to to? Ili nas ta ista ljubav gasi? Jesmo li mogli bolje, zaslužujemo li više?!
Ljubav je početak i kraj. Uz ljubav živimo u trenutku, a opet ne strahujemo od starosti, radujemo se zajedništvu od jutra do večeri. U pravoj ljubavi ne sanjamo druge.
Istinski vjerujem da takva ljubav izvuče ono najbolje, najveće što možda nismo niti znali da možemo pokloniti.
