U poplavi ‘samo misli pozitivno’, ‘što zračiš to privlačiš’ i ostalih parola koje se nameću u modernom pristupu životu, ajmo radije malo izokrenuti priču i prihvatiti da su teške misli, teške boje ponekad sastavni dio naših glava, da je u redu osjetiti strah, tjeskobu, nervozu i sve one silne negativne emocije koje su nam kao krv pod kožom dane, da ponekad zračimo sve to ‘loše’, ali to onda prođe, vrti se u krug.
Ajmo radije postati svjesni sebe i tih dubina u nama, prigrliti ih i s njima divaniti, a ne od njih bježati, ajmo se radije malo odmaknuti od gomile, da u toj gomili, zbog tog čuvenog zakona privlačnosti ne bi na sebe navukli ono što ne zaslužujemo, ajmo radije sve što možemo pauzirati, otpustiti, biti ugodni i sa tamom kao što smo sa svjetlosti u nama.
Silni pritisak pozitive i onaj silni osjećaj krivnje ako to nismo, ako se ne smijemo često, ne gledamo s optimizmom za dobro jutro, rađa sve, baš sve suprotno. Na silu ne ide ništa. Ni konac u iglu, ni sunce na nebo.
Treba vremena za anticiklonu, treba vremena za vrijeme.
Samo prihvaćanje sebe i vjera, bila ona Bogom zvana ili Svemirom, svejedno je, samo ta vjera da će biti i dobrih dana i bljeskova sreće i zanosa, a dok ne nadođu, sasvim je legitimno i ljudski svome biću dopustiti blues.
