‘Vrijeme je da godinu dana privedem kraju. Naučila sam barem jednu novu stvar: potpuno disanje. Da uvijek treba više izdahnuti nego udahnuti. Jednostavno je to upamtiti: uvijek više davati nego uzimati.’
Na ovaj način počinje roman austrijske književnice koja, osim što stilom pisanja oduševljava i kritičare i publiku (zovu je stručnjakinjom nepatetične empatije) ima još jedno zanimanje; ona je socijalna radnica (završila je i sociologiju) i kao takva sudjelovala je u nekoliko humanitarnih akcija u Indiji i Etiopiji. Svojim romanima osvojila je mnoge prestižne nagrade u Austriji i Njemačkoj, a s ovim posljednjim, o kojem vam danas pišem, ujedno je u tim zemljama na vrhu najčitanijih knjiga.
Ono od čega živimo je zanimljiv naslov jedne životne priče, jedne situacije u koju se dovela srednjovječna žena, medicinska sestra koja je zbog vlastite pogreške ostala bez posla pa samim time i prihoda te je prisiljena vratiti se u obiteljski dom.
Iz tog doma, iz ruralne sredine u kojoj vlada čvrsti patrijarhat, krutost, davno je pobjegla sa željom da se nikada ne vrati.
I sad, da je ta tema nedjeljnog romantiziranog filma na Novoj TV, onog koji se prikazuje nakon obilnog ručka pa ti paše jer paralelno ubiješ oko, onda bi radnja bila isklišeirizirana, znala bi kako će se priča rasplesti, ali ovdje to ni malo nije slučaj. Ovaj književnica dotakne se bitnih tema odnosa unutar obitelji, zamjerki iz prošlosti, potrage za samom sobom i možda nekom ljubavlju usput, ali na jedan vješt, ne usiljen način. Za svaku pohvalu.
Situacija je to u koju se svatko može dovesti, ono kada ti niti u zdravlju, niti u ljubavi, niti u poslu ne cvatu ruže, gdje si primorana potražiti ruku spasa, surađivati, tolerirati, činiti sve ono što ti se u nekim srednjim godinama baš i ne da.
Brigitte Birnbacher je majstorica socijalne tematike (roman je nadahnut znanstvenim radom jedne soc. psihologinje) i svakako zaslužuje onaj vrh ljestvice prodanih knjiga.
