Tijelo je cjelina. Duha i svega što se u njemu tjelesno nalazi. Jedno bez drugog ne ide. I ne moš’ odvajati.
Niti najobičnije bolove u leđima, vratu…ne možemo otkloniti ukoliko se ne pozabavimo svojim mentalnim barijerama. Možda previše stresa na poslu, premalo odmora, možda član obitelji koji nas terorizira, možda dijete u pubertetu…Znamo da riješenje ne dolazi preko noći, ali se preko noći možemo odlučiti sačuvati. Možemo naučiti postaviti granice, uvidjeti što je doista vrijedno naših živaca, a što ne zaslužuje niti povišeni ton. I onda smo na putu transformacije.
Ista je priča i s hranom; možeš postiti 16:8, jesti sve iz bio-bio, mikro-makro, pazit na vlakna, omegu, ali ako ne okreneš glavu u drugu stranu, ne paziš što tebe ždere iznutra, onako pošteno si ne priznaš, niti najbolja prehrana niti skupi dodaci istoj neće ti pomoći.
Ljutimo se na perimeno, na meno, na tlak zraka, na svašta nešto. Idemo umjesto ljutnje pokloniti svome biću drugi pristup, maknuti druge s trona i staviti sebe na prvo mjesto, ugađati sebi svakodnevno, a ne samo za rođendan, loviti trenutke mira i tišine kad god se uzmogne, pobjeći, makar na par minuta, pod krošnju u park preko puta.
Isključiti se, ukinuti sve pristupne puteve. Pa to sve ponoviti i sutra i preksutra. Deset minuta, eej, toliko imaš. Pa onda krenuti s vježbanjem tijela nakon što smo malo provježbati duh.
I disati. Puno, svjesno disati. Pa da vidiš čudesa.
