Malo o Bekimu, malo o snovima

Sinoć zgotovih Bekimov Život jednog nomada. Bolno iskrena autobiografija upakirana u zbrčkane dnevničke zapise.

Ima tako tih nekih ljudi koji nikada ne pronađu željeni mir, pa lutaju svijetom, lutaju životom, a taj nemir često (ne uvijek) pretaču u neku vrstu umjetnosti. Na sreću je umjetnost u pitanju kod Bekima, na moju sreću književnost jer Bekim kaže da je probao sa sportom, nije išlo, pa je probao biti rock zvijezda, muzičar, nije polučilo uspjeha, pa je odlučio biti novinar, ni tu baš nije našao svoje mjesto pod suncem iako je s riječima znao (ali biti pisac i biti novinar ipak su dvije potpuno različite, iako naizgled bliske stvari).

Čitati Bekima je kao da čitam zapise frenda iz srednje, zapise u kojima i sebe pronalazim jer Bekim je frend s kojim sam voljela biti, Bekim je živio u vrijeme socijalizma, Bekim je prolazio neke priče koje su prolazila djeca, mladi onih posebnih devedesetih godina.

Ali Bekim je i dijete Brčkog, dijete ostavljeno kod bake i djeda, dijete kojem manjka roditeljske ljubavi, kojem fali onaj corpo morto za koji će se čvrsto primit, a zbog svega toga ili zbog lude glave kakvu je nosio na ramenima, ko će ga znat, Bekim je i nomad i umjetnik i ljubavnik i ovisnik i svašta nešto i dobro i loše.

Većina nas je takva. U većoj ili manjoj mjeri dobrog ili lošeg. Da li je potrebno secirati i analizirati, sebe ili druge, ili su samo djela bitna, ono što ostaje iza tebe, ono što danas sutra tvoje dijete, kada ga za tebe pitaju, može s ponosom reći, na Instagram za tvoj rođendan zakačiti. Djela su bitna. Trag koji na ovoj kugli i uzdrmanoj zemlji ostavljaš. Pričat moš' što god želiš, sebi radit veće ili manje zlo, ali što je iza tvojih leđa kada odeš, to je važnije od ičeg.

Nađeš neki svoj put, neki pravac po kojem pićiš i ostavljaš, kao u Ivici i Marici, po putu one komadiće kruha po kojem će te, nadaš se, netko zapaziti. I da si pritom izbiješ iz glave da u svemu možeš zablistati, a ne, ne možeš biti Majka Tereza.

Negdje sam neki dan pročitala da je budućnost puno veća od prošlosti. Nadajmo se tome. Nema nam druge nego se nadat, bez obzira što svi znamo da je nada promiskuitetna. A na prošlost i ono što je bilo treba gledati kao u retrovizor, s onim filingom da će iza ugla ionako ispariti, nestati, da se samo nakratko možeš zagledati. A ti ćeš po gasu pićiti dalje. I djelovati. Ne samo sanjati. Od pustih snova nemaš puno bratko, reko bi Bekim.