"Bojiš li se?" A on je rekao "Da, ali prijat će mi malo mira i tišine. To možeš napisati na mojoj nadgrobnoj ploči." Tada se Estelle toliko smijala da mu je posve zaslinila jastuk. Kad ju je napustio, plakala je tako silovito da nije mogla disati. Tijelo joj poslije toga više nije bilo isto, nekako se nagužvala i poslije se više nikad nije sasvim ispravila. "On je bio moja jeka. Sad sve radim tiše nego prije", rekla je ostalim ženama u plakaru". Čovjek bi pomislio da su Tjesk

Ima nas koji ne putujemo koliko bi htjeli, ali zato uvijek imamo priliku putovati kroz knjige, romane, učiti o drugim kulturama, tuđim nacionalnim mukama, proživljenim strahotama. Čitajući Duge noći u Caxiasu učinila sam baš to. Iako nevoljko uzmem štivo povezano s ratom, diktaturom i grozotama koje izniknu za vrijeme represivnih režima, svaki put kada se prisilim, bude mi drago. O Portugalu nisam znala puno. Tu i tamo koja putopisna emisija koja spaja ljepote jedne zemlje i

Škotska je zemlja koja je kroz svoju povijest doživjela mnoge raskole unutar svoje crkve. Sigurno smo svi pogledali pregršt filmova na tu temu, npr. o kraljici Mariji Stuart ili Margareti. Borba između katolika i prezbiterijanaca, protestanata, pa čak i unutar samih, pojedinih redova, poslužila je za mnoga velika djela pa je tako bila i inspiracija velškoj književnici Carys Davies za roman Odlazak. Iako je sve krenulo od crkvene tematike jer se radnja odvija u 19. stoljeću ka

‘Ponekad je lakše pisati nego govoriti’. Rekla bi to Sybil, protagonistica Korespodentice, debitantskog romana kojeg je napisala amerikanka Virginie Evans, a rekla bih i ja. Jer pisana riječ je za mnoge, pa tako i za mene često utočište i terapija, bilo da čitamo neko djelo, bilo da se uhvatimo piskaranja. Možda iz tog razloga, ali i zbog mnogih drugih, moje oduševljenje ovim romanom ne znam da li je moguće dočarati na pravi način. Da imam 2 života, ne bi bilo moguće pročitat

Maggie O’Farrell je jedna genijalka. Njezini romani su kao biserna ogrlica, svaki pojedinačni čini tu nisku čudesnom. I stoga ih treba pročitati sve. Iako sam mnoge pročitala, Hamneta, čuveni roman M. O’Farrell, nikako nisam uspjevala dograbiti u knjižnici. Draga prijateljica iznenadila me njime na našem ovnovskom ručku gdje smo si darovale tj. razmijenile rođendanske poklone. Nadam se da je moj poklon bio jednako dobar kao njezin. Hvala Dorica Forica. Pročitala sam negdje da

Evo jedne neobične knjige koja me natjerala na duboko razmišljanje. Tema koja je obrađena odnosi se na potrebu pojedinca za redefiniranje samog sebe odnosno, na neki način, ponovnim rođenjem. Iako je protagonistica romana mlada žena čiji glas u knjizi izostaje, o njoj čitamo i saznajemo iz 3 kuta-iz kuta bivšeg ljubavnika (ne može se niti nazvati dečkom tj. partnerom), majke i prijateljice. Takav pristup pokazuje koliko je zanimljivo kako nas drugi ljudi definiraju te ujedno

‘Na ljestvici od jedan do deset, koliko su te roditelji voljeli? Ili ‘Opiši prvi predmet koji si ikad volio’ Što mislite, kada bi vam netko na prvom dejtu postavio ova i još nekoliko sličnih pitanja, da li bi se ulovili u razmišljanju kako je ta osoba vama suđena jer, mora biti, da takav interes za vas i emocije koje su pritom probuđene ne mogu biti slučajne?! Međutim, po jednoj fiktivnoj studiji iz romana Wellness, navedena pitanja osmišljava doktor u cilju istraživanja kako

‘Djeca toga nisu svijesna, ali traže od tebe više nego što se ljudski može dati. Čak i kad su već odrasla, očekuju da odgovaraš za njih. Ne vide gdje završavaju oni, gdje počinješ ti pa misle da je sve njihovo. Da im život pripada. Da matere nemaju osobni život. Ako odlučiš umjesto niih, ne valja. Ako ne odlučiš umjesto njih, ni to ne valja. Vidjet ćeš kako će mi predbacivati, što bilo da bilo.’ Nedavno smo se na jednom ženskom druženju dotakli teme brige kroz majčinstvo, u k

'Prve godine, kupuje se namještaj. Druge godine, premješta se namještaj. Treće godine, dijeli se namještaj.' Ili; 'Najjača je ljubav ona koja nije uzvraćena. Bilo bi mi draže da to nikad nisam doznao, ali to je cijela istina: nema ništa gore nego voljeti nekoga tko vas ne voli, a istovremeno je to najljepša stvar koja mi se ikad dogodila. Voljeti nekoga tko i vas voli, to je narcizam. Voljeti nekoga tko vas ne voli, to je ljubav.' Ili; 'Čovjek se mora odlučiti: ili će s nekim

‘Ne zato što je nisam voljela, nego da bih je mogla nastaviti voljeti.’ Arundhati Roy indijska je književnica i politička aktivistica (angažirana u ljudskim pravima i ekološkim pitanjima), dobitnica vrlo ugledne književne nagrade PEN, ali za Bog malih stvari nagrađena je i Bookerom. Moje utočište i moja oluja njezini su memoari o kompleksnom odnosu s majkom Mary Roy koja je bila malamajska kršćanska aktivistica za prava žena u Indiji (povijesni slučaj na Vrhovnom sudu Indije

Pisat ću vam o jednoj čudesnoj knjizi. O jednom romanu koji grli planine, koji pripovjeda o prirodi bez koje čovjek ne može (ali ta ista priroda još bolje može bez čovjeka), o prijateljstvu koje se rađa u djetinjstvu i traje do prvih sijedih i dalje, o specifičnosti odnosa očeva i sinova, o ljubavi i požrtvovnosti majke za obitelj. Kada budete čitali Osam planina (a zaista se nadam da hoćete) imat ćete osjećaj da se nalazite visoko u Dolomitima, gdje je priča smještena, nauči

Kroz život sam najčešće birala malo teža književna djela. Zapisujem mjesecima naslove prateći razne književne portale, u knjižnici volim malo popričati s knjižničarkom, a često od mame, prof. književnosti ili prijateljice, jednako lude za knjigama, dobijem u ruke neko dobro štivo koje, kažu, vrijedi pročitati. Kada me prijateljice pitaju da preporučim nešto za čitanje, meni se to uvijek čini nezahvalno. Ono što ja volim, nekom drugom se uopće ne mora svidjeti. Pogotovo ona mo

U ovim ludim vremenima najmanje što ti treba je ludost u tvojoj neposrednoj blizini pa nije čudno da izbjegavamo teške teme, teške ljude, teška štiva i filmove. Ne samo zbog ludih vremena, osobno temu rata nisam nikada voljela, micala sam tu tematiku od sebe kada bi slučajno naletila prilikom biranja knjiga u knjižnici. Međutim, sad mi je drago da sam se ipak odvažila, mater mi je Prorokovu pjesmu gurnula u ruke, nisam imala izbora. Paul Lynch je Irac, isprva je bio student f

‘A reći ću ti još nešto mala moja, nitko ne može shvatiti život drugoga, u životu se tek mimoilazimo, jedva išta više. Možemo voljeti drugog, a da ga ne shvaćamo. Mnogi bračni parovi se zaista vole, ali se ne razumiju. Shvatiti život slično je tome, nemoguće je, mala moja.’ Manuel Vilas, nagrađivani španjolski književnik, napisao je razarajući manifest tuzi,velikoj ljubavi i gubitku, roman kratkog, ali snažnog imena Mi. Priča počinje kada pedesetogodišnja Irene ostaje bez vol

Jeste li znali da su se građani Irske izborili za ukidanje ustavne zabrane zakona o razvodu tek 1995.godine?! Zakon je usvojen godinu nakon s tek manje od jednim postotkom protiv. Irska je tako bila jedina zemlja Europske unije u kojoj razvod nije bio dopušten. I to sve do prije trideset godina. Jeste li znali taj grozan podatak?! Irski pisac Alan Murrin napisao je odličan roman o životu nesretnih, nezadovoljnih žena u braku, u periodu netom prije donošenja spomenutog zakona.

'Ta jesen bila je beskrajna, plamtjela je poput rane koja ne zacjeljuje-tako spora, kakva može biti samo jesen. No izblijedjeli bakar na drveću postupno se zgrušao poput ustajale krvi i jednog jutra na travi je zablistao mraz.’ Ovo savršenstvo povezivanja riječi u poetske rečenice majstorstvo je Laure Sintija Černiauskaite, litvanske autorice koja je za Disanje u mramor (ulomak je iz romana) dobila Nagradu Europske unije za književnost kada je imala svega dvadesetipet godina.

Francesca Marija Benvenuto je talijanska odvjetnica, doktorirala na kaznenom pravu, odrasla u Napulju. Ali Benvenuto je svojim prvijencem Baš ljubav postala i respektabilna književnica. Obzirom na svoje iskustvo u kaznenom odvjetništvu s maloljetnim prekršiteljima plus iskustvo njezine majke koja je radila kao učiteljica u zatvoru za maloljetnike, Benvenuto je napisala snažan roman o izgubljenom djetinjstvu i životu mladih Napuljskih delikvenata. Zeno ima petnaest godina i od

”Znaš, ne postoji knjiga koja se svim ljudima sviđa. A kad bi i postojala, bila bi to loša knjiga. Ne možemo ni svima biti prijatelji, jer svatko je drugačiji. Onda bismo trebali biti bez osobnosti, bez uglova i rubova. Ali čak ni takve nas mnogi ne bi voljeli, jer ljudi trebaju uglove i rubove. Razumiješ li to? Svaki čovjek treba drugačije knjige. Jer ono što netko voli svim srcem, nekog drugog ostavlja potpuno ravnodušnim.” Svi koji su, kao i moja malenkost, totalno infišan

‘Ženo naša, kaže se u narodu kad muškarac nešto posjeduje, pa se to nešto udvostruči, njemu to ne smeta, je li tako? Rečenica je ovo uobičajena u afričkoj kulturi gdje je poligamija još uvijek vrlo česta, čak i u obrazovanim obiteljima kao što je slučaj, kao što je priča u romanu Ostani uz mene. Axobami Adrbayo nigerijska je spisateljica koja je ovim prvijencem zaradila svjetsku slavu, dobila pregršt važnih nagrada, a o njezinom romanu pisali su, hvalili je u mnogim utjecajni

‘Šta bude od ljubavi kad te izrežu k’o od kolaž papira i kažu-eto te ko nova. Što bude od ljubavi kad mozak eksplodira u vatrometu krvi i kažu-eto te k’o nov! Niti sam, niti si novi. Lažu. Priroda nas spašava. Raščisti i posloži. Rekuperaciju čađavost. Onda se opet vratimo na strateške položaje. U međuvremenu samo ćemo trebati izdržati da se ne pomrškamo. Lijepo bi bilo, kad bi smo za promjenu, imali dosadnu ljubav. To bi bilo lijepo. Da se godinu dana ne događa ama baš ništa