"Bojiš li se?" A on je rekao "Da, ali prijat će mi malo mira i tišine. To možeš napisati na mojoj nadgrobnoj ploči." Tada se Estelle toliko smijala da mu je posve zaslinila jastuk. Kad ju je napustio, plakala je tako silovito da nije mogla disati. Tijelo joj poslije toga više nije bilo isto, nekako se nagužvala i poslije se više nikad nije sasvim ispravila. "On je bio moja jeka. Sad sve radim tiše nego prije", rekla je ostalim ženama u plakaru". Čovjek bi pomislio da su Tjesk

Ima nas koji ne putujemo koliko bi htjeli, ali zato uvijek imamo priliku putovati kroz knjige, romane, učiti o drugim kulturama, tuđim nacionalnim mukama, proživljenim strahotama. Čitajući Duge noći u Caxiasu učinila sam baš to. Iako nevoljko uzmem štivo povezano s ratom, diktaturom i grozotama koje izniknu za vrijeme represivnih režima, svaki put kada se prisilim, bude mi drago. O Portugalu nisam znala puno. Tu i tamo koja putopisna emisija koja spaja ljepote jedne zemlje i

Škotska je zemlja koja je kroz svoju povijest doživjela mnoge raskole unutar svoje crkve. Sigurno smo svi pogledali pregršt filmova na tu temu, npr. o kraljici Mariji Stuart ili Margareti. Borba između katolika i prezbiterijanaca, protestanata, pa čak i unutar samih, pojedinih redova, poslužila je za mnoga velika djela pa je tako bila i inspiracija velškoj književnici Carys Davies za roman Odlazak. Iako je sve krenulo od crkvene tematike jer se radnja odvija u 19. stoljeću ka

‘Ponekad je lakše pisati nego govoriti’. Rekla bi to Sybil, protagonistica Korespodentice, debitantskog romana kojeg je napisala amerikanka Virginie Evans, a rekla bih i ja. Jer pisana riječ je za mnoge, pa tako i za mene često utočište i terapija, bilo da čitamo neko djelo, bilo da se uhvatimo piskaranja. Možda iz tog razloga, ali i zbog mnogih drugih, moje oduševljenje ovim romanom ne znam da li je moguće dočarati na pravi način. Da imam 2 života, ne bi bilo moguće pročitat

Maggie O’Farrell je jedna genijalka. Njezini romani su kao biserna ogrlica, svaki pojedinačni čini tu nisku čudesnom. I stoga ih treba pročitati sve. Iako sam mnoge pročitala, Hamneta, čuveni roman M. O’Farrell, nikako nisam uspjevala dograbiti u knjižnici. Draga prijateljica iznenadila me njime na našem ovnovskom ručku gdje smo si darovale tj. razmijenile rođendanske poklone. Nadam se da je moj poklon bio jednako dobar kao njezin. Hvala Dorica Forica. Pročitala sam negdje da

Evo jedne neobične knjige koja me natjerala na duboko razmišljanje. Tema koja je obrađena odnosi se na potrebu pojedinca za redefiniranje samog sebe odnosno, na neki način, ponovnim rođenjem. Iako je protagonistica romana mlada žena čiji glas u knjizi izostaje, o njoj čitamo i saznajemo iz 3 kuta-iz kuta bivšeg ljubavnika (ne može se niti nazvati dečkom tj. partnerom), majke i prijateljice. Takav pristup pokazuje koliko je zanimljivo kako nas drugi ljudi definiraju te ujedno

Jeste li znali da su katedralu Sv. Marka na našoj Korčuli gradili vrsni klesari s otoka, ali i sam Meštrović, a oslikavao čak i čuveni Tintoreto? Par koraka dalje, prije pedeset i tri godine, u matičnom uredu (jer u katedrali u to vrijeme vjenčanje nije bila opcija) vjenčali su se mater i otac. Korčula je stoga od velike važnosti svima mojima, na njoj počivaju i baba i dida i puno naših, na žalost prerano otišlih. Korčula je u svijetu poznata kao rodno mjesto Marca Pola, ali

‘Na ljestvici od jedan do deset, koliko su te roditelji voljeli? Ili ‘Opiši prvi predmet koji si ikad volio’ Što mislite, kada bi vam netko na prvom dejtu postavio ova i još nekoliko sličnih pitanja, da li bi se ulovili u razmišljanju kako je ta osoba vama suđena jer, mora biti, da takav interes za vas i emocije koje su pritom probuđene ne mogu biti slučajne?! Međutim, po jednoj fiktivnoj studiji iz romana Wellness, navedena pitanja osmišljava doktor u cilju istraživanja kako

Posljednji trening ove sezone s mojim ženama odradila sam sa suzom u oku. Uvijek tako. Ne znam koliko je to uobičajeno (normalno), a koliko nepotrebno primati sve k srcu sve tako snažno, ali eto, koliko god se trudili 'raditi na sebi', protiv one prave sebe vrlo često ne možemo. Danas sam čula jednu divnu rečenicu jedne moje postnatalne mame, ponavljačice (jer ovo joj je druga bebica), rekla mi je-hvala ti što si me naučila izboriti se za sebe. Nisu nas to učile mame i bake,

‘Djeca toga nisu svijesna, ali traže od tebe više nego što se ljudski može dati. Čak i kad su već odrasla, očekuju da odgovaraš za njih. Ne vide gdje završavaju oni, gdje počinješ ti pa misle da je sve njihovo. Da im život pripada. Da matere nemaju osobni život. Ako odlučiš umjesto niih, ne valja. Ako ne odlučiš umjesto njih, ni to ne valja. Vidjet ćeš kako će mi predbacivati, što bilo da bilo.’ Nedavno smo se na jednom ženskom druženju dotakli teme brige kroz majčinstvo, u k

'Prve godine, kupuje se namještaj. Druge godine, premješta se namještaj. Treće godine, dijeli se namještaj.' Ili; 'Najjača je ljubav ona koja nije uzvraćena. Bilo bi mi draže da to nikad nisam doznao, ali to je cijela istina: nema ništa gore nego voljeti nekoga tko vas ne voli, a istovremeno je to najljepša stvar koja mi se ikad dogodila. Voljeti nekoga tko i vas voli, to je narcizam. Voljeti nekoga tko vas ne voli, to je ljubav.' Ili; 'Čovjek se mora odlučiti: ili će s nekim

‘Ne zato što je nisam voljela, nego da bih je mogla nastaviti voljeti.’ Arundhati Roy indijska je književnica i politička aktivistica (angažirana u ljudskim pravima i ekološkim pitanjima), dobitnica vrlo ugledne književne nagrade PEN, ali za Bog malih stvari nagrađena je i Bookerom. Moje utočište i moja oluja njezini su memoari o kompleksnom odnosu s majkom Mary Roy koja je bila malamajska kršćanska aktivistica za prava žena u Indiji (povijesni slučaj na Vrhovnom sudu Indije

Pisat ću vam o jednoj čudesnoj knjizi. O jednom romanu koji grli planine, koji pripovjeda o prirodi bez koje čovjek ne može (ali ta ista priroda još bolje može bez čovjeka), o prijateljstvu koje se rađa u djetinjstvu i traje do prvih sijedih i dalje, o specifičnosti odnosa očeva i sinova, o ljubavi i požrtvovnosti majke za obitelj. Kada budete čitali Osam planina (a zaista se nadam da hoćete) imat ćete osjećaj da se nalazite visoko u Dolomitima, gdje je priča smještena, nauči

Kroz život sam najčešće birala malo teža književna djela. Zapisujem mjesecima naslove prateći razne književne portale, u knjižnici volim malo popričati s knjižničarkom, a često od mame, prof. književnosti ili prijateljice, jednako lude za knjigama, dobijem u ruke neko dobro štivo koje, kažu, vrijedi pročitati. Kada me prijateljice pitaju da preporučim nešto za čitanje, meni se to uvijek čini nezahvalno. Ono što ja volim, nekom drugom se uopće ne mora svidjeti. Pogotovo ona mo

Otišao je na put, a ona je odahnula. Kćer kod prijateljice, tom prespavljivanju se danima veselila, sin u izlasku. Taman. Prijateljice su je zvale na žensko druženje, ali ih je odbila pod izgovorom hormonske migrene. Nema snage Branki objašnjavati zašto Ga i dalje trpi, a onda se uplesti u svađu jer će Mirna (osjećajući taj napad osobno, iako nikad ne bi priznala) stati vojnički u obranu zatim će se umješati Ivana sa svojom ženskom emancipacijom pa će migrena zaista proraditi

U ovim ludim vremenima najmanje što ti treba je ludost u tvojoj neposrednoj blizini pa nije čudno da izbjegavamo teške teme, teške ljude, teška štiva i filmove. Ne samo zbog ludih vremena, osobno temu rata nisam nikada voljela, micala sam tu tematiku od sebe kada bi slučajno naletila prilikom biranja knjiga u knjižnici. Međutim, sad mi je drago da sam se ipak odvažila, mater mi je Prorokovu pjesmu gurnula u ruke, nisam imala izbora. Paul Lynch je Irac, isprva je bio student f

‘A reći ću ti još nešto mala moja, nitko ne može shvatiti život drugoga, u životu se tek mimoilazimo, jedva išta više. Možemo voljeti drugog, a da ga ne shvaćamo. Mnogi bračni parovi se zaista vole, ali se ne razumiju. Shvatiti život slično je tome, nemoguće je, mala moja.’ Manuel Vilas, nagrađivani španjolski književnik, napisao je razarajući manifest tuzi,velikoj ljubavi i gubitku, roman kratkog, ali snažnog imena Mi. Priča počinje kada pedesetogodišnja Irene ostaje bez vol

Imala je pinki pofarbanu sobu. Zidove koje je u buntovnoj fazi išarala sve do plafona crnim markerima, ruževima za usta, olovkama za oči. Dolazili bi razni klinci, i koje volim i koji mi nisu po guštu, potpisivali se, ispisivali parole. Soba je izgledala kaotično, zastrašujuće. Svi su mi govorili-zašto joj to dozvoljavaš. A ja sam pustila i pritom pričala i pričala i pričala. Jedan dan, dok je jela najdraži joj čušpajz od mahuna, samo je između 2 zalogaja rekla-želim pofarbat

Svake godine gledam kako napraviti izmjene u svom poslu. Kako se malo osloboditi, manje raditi, imati više energije za godine koje su veliki izazov nama ženama.Ove godine sam razmišljala da možda odustanem od rada s trudnicama. Imam svoj web, ali nigdje se ne oglašavam, društvene mreže su mi privatna razonoda, a vremena su se stubokom promijenila. Iako su prenatalni programi nekad postojali da ih možeš nabrojati na prste jedne ruke, danas ih gotovo ima svaki studio, nudi svak

Ne znate vi kako je to kad u tebi stalno nešto vibrira, bilo da je pozitivno, bilo negativno. Kada od čiste radosti ili ushita ne možeš oka sklopiti, kada noći služe za teške, masne snove u kojima sve ponovno prerađuješ, kao ono kad u mesnici tražiš da ti još jednom provuku kroz mašinu onu junetinu za bolonjez. Moji osjećaji su uvijek na entu potenciju, uvijek razorno jaki, razorno razarajući. Ponekad poželim da mi daju mira, da glava postane tabula rasa, srce usporenije, nje