Svake godine gledam kako napraviti izmjene u svom poslu. Kako se malo osloboditi, manje raditi, imati više energije za godine koje su veliki izazov nama ženama.Ove godine sam razmišljala da možda odustanem od rada s trudnicama. Imam svoj web, ali nigdje se ne oglašavam, društvene mreže su mi privatna razonoda, a vremena su se stubokom promijenila. Iako su prenatalni programi nekad postojali da ih možeš nabrojati na prste jedne ruke, danas ih gotovo ima svaki studio, nudi svak

Ne znate vi kako je to kad u tebi stalno nešto vibrira, bilo da je pozitivno, bilo negativno. Kada od čiste radosti ili ushita ne možeš oka sklopiti, kada noći služe za teške, masne snove u kojima sve ponovno prerađuješ, kao ono kad u mesnici tražiš da ti još jednom provuku kroz mašinu onu junetinu za bolonjez. Moji osjećaji su uvijek na entu potenciju, uvijek razorno jaki, razorno razarajući. Ponekad poželim da mi daju mira, da glava postane tabula rasa, srce usporenije, nje

Ziher je priča išla ovako; sreli su se u nekom klubu, ona je bila s curkama, on sa svojom ekipom. Pogledi su pali. Malo čakule; čim se baviš, mjuza, hobi, kaj si po horoskopu, za kog navijaš i te spike. Simpatija na prvu cugu. Onda kreće, druga, pa treća... Ona je emancipirana čak je i platila koju rundu, on je došao taxijem pa će ga ona odbacit doma. U autu malo ljubljane, svašta nešto (dajte mašti na volju), jutro već svanulo, šminka razmazana. Ona se parkira ispred njegovo

Jeste li znali da su se građani Irske izborili za ukidanje ustavne zabrane zakona o razvodu tek 1995.godine?! Zakon je usvojen godinu nakon s tek manje od jednim postotkom protiv. Irska je tako bila jedina zemlja Europske unije u kojoj razvod nije bio dopušten. I to sve do prije trideset godina. Jeste li znali taj grozan podatak?! Irski pisac Alan Murrin napisao je odličan roman o životu nesretnih, nezadovoljnih žena u braku, u periodu netom prije donošenja spomenutog zakona.

Vjerujem da svi imamo u životu jednu rečenicu (možda i više) što nam je nekad netko uputio, rečenicu koja nam je probila srce i pokrenula lavinu emocija. To je moglo doći od roditelja, u dobroj namjeri, od prijatelja s kojim si ušao u dublju raspravu ili čak svađu, isto tako i od brata ili sestre, a mogla je doći i od bivšeg partnera, usred teških bitki. Do tada si talasao u nekom ustaljenom ritmu, a nakon što si čuo bolne riječi, nešto se u tebi pokrenulo. E tako se ja sjeća

Nazove mene danas jedna klijentica i pita za postnatalno vježbanje. Nakon uvodnog razgovora, kaže da je prošli tjedan pokušala ići na vježbanje s bebama kod jedne mlade kineziologinje, ali da joj se nikako nije dopalo jer je imala osjećaj da je program za nju prezahtjevan i da joj tijelo s takvim vježbama pati (3mj. nakon poroda, druga beba). Trenerica je osimslila kružni trening visokog intenziteta (samo ću vam za primjer reći da se radi i s girjom od 12kg!), nikada niti nju

'Ta jesen bila je beskrajna, plamtjela je poput rane koja ne zacjeljuje-tako spora, kakva može biti samo jesen. No izblijedjeli bakar na drveću postupno se zgrušao poput ustajale krvi i jednog jutra na travi je zablistao mraz.’ Ovo savršenstvo povezivanja riječi u poetske rečenice majstorstvo je Laure Sintija Černiauskaite, litvanske autorice koja je za Disanje u mramor (ulomak je iz romana) dobila Nagradu Europske unije za književnost kada je imala svega dvadesetipet godina.

Francesca Marija Benvenuto je talijanska odvjetnica, doktorirala na kaznenom pravu, odrasla u Napulju. Ali Benvenuto je svojim prvijencem Baš ljubav postala i respektabilna književnica. Obzirom na svoje iskustvo u kaznenom odvjetništvu s maloljetnim prekršiteljima plus iskustvo njezine majke koja je radila kao učiteljica u zatvoru za maloljetnike, Benvenuto je napisala snažan roman o izgubljenom djetinjstvu i životu mladih Napuljskih delikvenata. Zeno ima petnaest godina i od

”Znaš, ne postoji knjiga koja se svim ljudima sviđa. A kad bi i postojala, bila bi to loša knjiga. Ne možemo ni svima biti prijatelji, jer svatko je drugačiji. Onda bismo trebali biti bez osobnosti, bez uglova i rubova. Ali čak ni takve nas mnogi ne bi voljeli, jer ljudi trebaju uglove i rubove. Razumiješ li to? Svaki čovjek treba drugačije knjige. Jer ono što netko voli svim srcem, nekog drugog ostavlja potpuno ravnodušnim.” Svi koji su, kao i moja malenkost, totalno infišan

Promijenila sam treću pidžamu ovoga tjedna. Do kože mokra. Rekordno buđenje u zadnjih mjesec dana. Ujutro podočnjaci do poda, a baš sam se nadala da će mi život poklonit jednu prospavanu noć jer je u planu izlazak sa curama. Lagana migrena je isto tu, kao podsjetnik menopauze da se ne opuštam (i prepuštam) tako lako. A težak dan predamnom, puno treninga, interakcija, čak jedan sastanak, a između svega godišnja mamografija i utz, da začini brige. Oko 20h istuširam svoje umorno

Kad si mlad, u oblacima ili negdje blizu njih, ljubav ti se čini puna glamura, nešto kao oprava za Studio 54, puna šljokica, vječno blješteća. Onda mrvu narasteš pa te godine poduče drukčijem, pa spoznaš da je ljubav miljama daleko od onog što si u mladoj glavi zamišljala. Pitala me jučer moja kćer gdje me ovaj moj vodi (baš tako je rekla-onaj tvoj) i što mislim da će mi pokloniti. Činilo mi se pretencioznim objasniti joj da je za mene Valentinovo samo datum, konzumeristička

‘Ženo naša, kaže se u narodu kad muškarac nešto posjeduje, pa se to nešto udvostruči, njemu to ne smeta, je li tako? Rečenica je ovo uobičajena u afričkoj kulturi gdje je poligamija još uvijek vrlo česta, čak i u obrazovanim obiteljima kao što je slučaj, kao što je priča u romanu Ostani uz mene. Axobami Adrbayo nigerijska je spisateljica koja je ovim prvijencem zaradila svjetsku slavu, dobila pregršt važnih nagrada, a o njezinom romanu pisali su, hvalili je u mnogim utjecajni

Mi koji imamo svoj biznis, a pogotovo kad si ‘one man band’, ne možemo si baš dopustiti spajanje, sami sebi podariti kolektivni, a bome niti božićnicu. Mi ovisimo o količini posla koju odradimo jer kad ne radimo, nema niti prihoda. A svi znamo kolika su davanja i izdvajanja za život danas. U vremenu gdje biti u svijetu fitnessa, kineziterapije nije lako ukoliko se nisi opredjelio za poslovni account te svakodnevno djeljenje sadržaja na poznatim društvenim mrežama, čuvati klij

‘Šta bude od ljubavi kad te izrežu k’o od kolaž papira i kažu-eto te ko nova. Što bude od ljubavi kad mozak eksplodira u vatrometu krvi i kažu-eto te k’o nov! Niti sam, niti si novi. Lažu. Priroda nas spašava. Raščisti i posloži. Rekuperaciju čađavost. Onda se opet vratimo na strateške položaje. U međuvremenu samo ćemo trebati izdržati da se ne pomrškamo. Lijepo bi bilo, kad bi smo za promjenu, imali dosadnu ljubav. To bi bilo lijepo. Da se godinu dana ne događa ama baš ništa

‘Možda joj je njezina vlastita majka, isto tako s rukama u vodi za pranje posuđa, prišapnula: ljudi s kojima dobro izlaziš na kraj u pravilu su ljudi koji će ti kasnije zabiti nož u leđa.’ Lize Spit mlada je belgijska spisateljica koja je romanom Rastapanje (iz kojeg sam izvukla gornji ulomak) osvojila brojne književne nagrade, a isti je objavljen i hvaljen u mnogim zemljama iako je prvijenac. Rastapanje je priča o jednoj Evi koja se nakon puno godina izbjegavanja, vraća u sv

Priča počnje strašnom tragedijom. 1980.g., u Španjolskom gradu Ortuelli dogodila se eksplozija u osnovnoj školi gdje je život izgubilo 48 (!) prvašica u dobi od oko (samo) 6 godina te troje odraslih. Nisam znala da je taj užasan događaj tema romana Dječak. Da sam znala, najvjerojatnije ne bih u knjižnici posegnula za njim. Privukla me ilustracija na koricama i pisac Fernando Aranburu, jedan od najcjenjeniji španjolskih pisaca današnjice koji je, nota bene, ujedno ove godine b

Svojedobno, dok je moja mater radila na jednom Institutu, okružena samim dr.sc.mr.prof ., a i sama dio akademske elite, ostala sam iznenađena kada sam ju tamo jedno jutro potražila, nije bila u svojoj sobi, a niti u susjednoj, a jedna kolegica mi reče-ona ti pije kavu s našom Božicom u čajnoj kuhinjici. I stvarno, sjedi ona tamo za malim, neuglednim stolom,a teta Božica koja brine o čistoći Instituta, skuhanim kavama i ponekom čaju, sjedi tik do nje i pokazuje fotke svoje mno

Obožavam romane koji imaju svega nekoliko likova, gdje se na prvu čini kako nema puno radnje, gdje je glavni naglasak na psihološku igru protagonista. Ptičji Tribunal (genijalan naziv) nagrađivane Norveške književnice Agnes Ravatn je baš to. Mala knjižica koju pročitaš u 2 dana, ali toliko močna da ti je žao što jesi, tako brzo. Radnja romana je smještena u ruralnu Norvešku, u jednu malu zabačenu kuću uz jezero gdje glavni lik, Allis dolazi kako bi pobjegla od prošlosti, neug

Ajde ti sad zamisli da u ovim godinama kada te hormoni šamaraju sa svih strana, kada ne spavaš, više ne zbog djece, već zbog radosti pedesetih, kada si razdražljiva kao nekad u pubertetu samo s malo većom dozom svjesnosti idiotluka oko tebe (ee mladosti), ajde ti sad zamisli da još u krevetu, na kauču moraš podnositi onoga koji te ne podržava i ne njeguje. Zašto to žene sebi rade?! Zar nije ljepše uzeti knjigu u ruke, zavući se pod dekicu u svoj mir, kasnije kad ti se hoće, n

Mi smo savršeno nesavršena funkcionalno disfunkcionalna obitelj. Možda je do korijena, gena kamenih, a možda se takav rodiš. Kod nas je...