‘Djeca toga nisu svijesna, ali traže od tebe više nego što se ljudski može dati. Čak i kad su već odrasla, očekuju da odgovaraš za njih. Ne vide gdje završavaju oni, gdje počinješ ti pa misle da je sve njihovo. Da im život pripada. Da matere nemaju osobni život. Ako odlučiš umjesto niih, ne valja. Ako ne odlučiš umjesto njih, ni to ne valja. Vidjet ćeš kako će mi predbacivati, što bilo da bilo.’ Nedavno smo se na jednom ženskom druženju dotakli teme brige kroz majčinstvo, u k

'Prve godine, kupuje se namještaj. Druge godine, premješta se namještaj. Treće godine, dijeli se namještaj.' Ili; 'Najjača je ljubav ona koja nije uzvraćena. Bilo bi mi draže da to nikad nisam doznao, ali to je cijela istina: nema ništa gore nego voljeti nekoga tko vas ne voli, a istovremeno je to najljepša stvar koja mi se ikad dogodila. Voljeti nekoga tko i vas voli, to je narcizam. Voljeti nekoga tko vas ne voli, to je ljubav.' Ili; 'Čovjek se mora odlučiti: ili će s nekim

‘Ne zato što je nisam voljela, nego da bih je mogla nastaviti voljeti.’ Arundhati Roy indijska je književnica i politička aktivistica (angažirana u ljudskim pravima i ekološkim pitanjima), dobitnica vrlo ugledne književne nagrade PEN, ali za Bog malih stvari nagrađena je i Bookerom. Moje utočište i moja oluja njezini su memoari o kompleksnom odnosu s majkom Mary Roy koja je bila malamajska kršćanska aktivistica za prava žena u Indiji (povijesni slučaj na Vrhovnom sudu Indije

Pisat ću vam o jednoj čudesnoj knjizi. O jednom romanu koji grli planine, koji pripovjeda o prirodi bez koje čovjek ne može (ali ta ista priroda još bolje može bez čovjeka), o prijateljstvu koje se rađa u djetinjstvu i traje do prvih sijedih i dalje, o specifičnosti odnosa očeva i sinova, o ljubavi i požrtvovnosti majke za obitelj. Kada budete čitali Osam planina (a zaista se nadam da hoćete) imat ćete osjećaj da se nalazite visoko u Dolomitima, gdje je priča smještena, nauči

Kroz život sam najčešće birala malo teža književna djela. Zapisujem mjesecima naslove prateći razne književne portale, u knjižnici volim malo popričati s knjižničarkom, a često od mame, prof. književnosti ili prijateljice, jednako lude za knjigama, dobijem u ruke neko dobro štivo koje, kažu, vrijedi pročitati. Kada me prijateljice pitaju da preporučim nešto za čitanje, meni se to uvijek čini nezahvalno. Ono što ja volim, nekom drugom se uopće ne mora svidjeti. Pogotovo ona mo

Otišao je na put, a ona je odahnula. Kćer kod prijateljice, tom prespavljivanju se danima veselila, sin u izlasku. Taman. Prijateljice su je zvale na žensko druženje, ali ih je odbila pod izgovorom hormonske migrene. Nema snage Branki objašnjavati zašto Ga i dalje trpi, a onda se uplesti u svađu jer će Mirna (osjećajući taj napad osobno, iako nikad ne bi priznala) stati vojnički u obranu zatim će se umješati Ivana sa svojom ženskom emancipacijom pa će migrena zaista proraditi

U ovim ludim vremenima najmanje što ti treba je ludost u tvojoj neposrednoj blizini pa nije čudno da izbjegavamo teške teme, teške ljude, teška štiva i filmove. Ne samo zbog ludih vremena, osobno temu rata nisam nikada voljela, micala sam tu tematiku od sebe kada bi slučajno naletila prilikom biranja knjiga u knjižnici. Međutim, sad mi je drago da sam se ipak odvažila, mater mi je Prorokovu pjesmu gurnula u ruke, nisam imala izbora. Paul Lynch je Irac, isprva je bio student f

‘A reći ću ti još nešto mala moja, nitko ne može shvatiti život drugoga, u životu se tek mimoilazimo, jedva išta više. Možemo voljeti drugog, a da ga ne shvaćamo. Mnogi bračni parovi se zaista vole, ali se ne razumiju. Shvatiti život slično je tome, nemoguće je, mala moja.’ Manuel Vilas, nagrađivani španjolski književnik, napisao je razarajući manifest tuzi,velikoj ljubavi i gubitku, roman kratkog, ali snažnog imena Mi. Priča počinje kada pedesetogodišnja Irene ostaje bez vol

Imala je pinki pofarbanu sobu. Zidove koje je u buntovnoj fazi išarala sve do plafona crnim markerima, ruževima za usta, olovkama za oči. Dolazili bi razni klinci, i koje volim i koji mi nisu po guštu, potpisivali se, ispisivali parole. Soba je izgledala kaotično, zastrašujuće. Svi su mi govorili-zašto joj to dozvoljavaš. A ja sam pustila i pritom pričala i pričala i pričala. Jedan dan, dok je jela najdraži joj čušpajz od mahuna, samo je između 2 zalogaja rekla-želim pofarbat

Svake godine gledam kako napraviti izmjene u svom poslu. Kako se malo osloboditi, manje raditi, imati više energije za godine koje su veliki izazov nama ženama.Ove godine sam razmišljala da možda odustanem od rada s trudnicama. Imam svoj web, ali nigdje se ne oglašavam, društvene mreže su mi privatna razonoda, a vremena su se stubokom promijenila. Iako su prenatalni programi nekad postojali da ih možeš nabrojati na prste jedne ruke, danas ih gotovo ima svaki studio, nudi svak

Ne znate vi kako je to kad u tebi stalno nešto vibrira, bilo da je pozitivno, bilo negativno. Kada od čiste radosti ili ushita ne možeš oka sklopiti, kada noći služe za teške, masne snove u kojima sve ponovno prerađuješ, kao ono kad u mesnici tražiš da ti još jednom provuku kroz mašinu onu junetinu za bolonjez. Moji osjećaji su uvijek na entu potenciju, uvijek razorno jaki, razorno razarajući. Ponekad poželim da mi daju mira, da glava postane tabula rasa, srce usporenije, nje

Ziher je priča išla ovako; sreli su se u nekom klubu, ona je bila s curkama, on sa svojom ekipom. Pogledi su pali. Malo čakule; čim se baviš, mjuza, hobi, kaj si po horoskopu, za kog navijaš i te spike. Simpatija na prvu cugu. Onda kreće, druga, pa treća... Ona je emancipirana čak je i platila koju rundu, on je došao taxijem pa će ga ona odbacit doma. U autu malo ljubljane, svašta nešto (dajte mašti na volju), jutro već svanulo, šminka razmazana. Ona se parkira ispred njegovo

Jeste li znali da su se građani Irske izborili za ukidanje ustavne zabrane zakona o razvodu tek 1995.godine?! Zakon je usvojen godinu nakon s tek manje od jednim postotkom protiv. Irska je tako bila jedina zemlja Europske unije u kojoj razvod nije bio dopušten. I to sve do prije trideset godina. Jeste li znali taj grozan podatak?! Irski pisac Alan Murrin napisao je odličan roman o životu nesretnih, nezadovoljnih žena u braku, u periodu netom prije donošenja spomenutog zakona.

Vjerujem da svi imamo u životu jednu rečenicu (možda i više) što nam je nekad netko uputio, rečenicu koja nam je probila srce i pokrenula lavinu emocija. To je moglo doći od roditelja, u dobroj namjeri, od prijatelja s kojim si ušao u dublju raspravu ili čak svađu, isto tako i od brata ili sestre, a mogla je doći i od bivšeg partnera, usred teških bitki. tada si talasao u nekom ustaljenom ritmu, a nakon što si čuo bolne riječi, nešto se u tebi pokrenulo. E tako se ja sjećam s

Nazove mene danas jedna klijentica i pita za postnatalno vježbanje. Nakon uvodnog razgovora, kaže da je prošli tjedan pokušala ići na vježbanje s bebama kod jedne mlade kineziologinje, ali da joj se nikako nije dopalo jer je imala osjećaj da je program za nju prezahtjevan i da joj tijelo s takvim vježbama pati (3mj. nakon poroda, druga beba). Trenerica je osimslila kružni trening visokog intenziteta (samo ću vam za primjer reći da se radi i s girjom od 12kg!), nikada niti nju

'Ta jesen bila je beskrajna, plamtjela je poput rane koja ne zacjeljuje-tako spora, kakva može biti samo jesen. No izblijedjeli bakar na drveću postupno se zgrušao poput ustajale krvi i jednog jutra na travi je zablistao mraz.’ Ovo savršenstvo povezivanja riječi u poetske rečenice majstorstvo je Laure Sintija Černiauskaite, litvanske autorice koja je za Disanje u mramor (ulomak je iz romana) dobila Nagradu Europske unije za književnost kada je imala svega dvadesetipet godina.

Francesca Marija Benvenuto je talijanska odvjetnica, doktorirala na kaznenom pravu, odrasla u Napulju. Ali Benvenuto je svojim prvijencem Baš ljubav postala i respektabilna književnica. Obzirom na svoje iskustvo u kaznenom odvjetništvu s maloljetnim prekršiteljima plus iskustvo njezine majke koja je radila kao učiteljica u zatvoru za maloljetnike, Benvenuto je napisala snažan roman o izgubljenom djetinjstvu i životu mladih Napuljskih delikvenata. Zeno ima petnaest godina i od

”Znaš, ne postoji knjiga koja se svim ljudima sviđa. A kad bi i postojala, bila bi to loša knjiga. Ne možemo ni svima biti prijatelji, jer svatko je drugačiji. Onda bismo trebali biti bez osobnosti, bez uglova i rubova. Ali čak ni takve nas mnogi ne bi voljeli, jer ljudi trebaju uglove i rubove. Razumiješ li to? Svaki čovjek treba drugačije knjige. Jer ono što netko voli svim srcem, nekog drugog ostavlja potpuno ravnodušnim.” Svi koji su, kao i moja malenkost, totalno infišan

Promijenila sam treću pidžamu ovoga tjedna. Do kože mokra. Rekordno buđenje u zadnjih mjesec dana. Ujutro podočnjaci do poda, a baš sam se nadala da će mi život poklonit jednu prospavanu noć jer je u planu izlazak sa curama. Lagana migrena je isto tu, kao podsjetnik menopauze da se ne opuštam (i prepuštam) tako lako. A težak dan predamnom, puno treninga, interakcija, čak jedan sastanak, a između svega godišnja mamografija i utz, da začini brige. Oko 20h istuširam svoje umorno

Kad si mlad, u oblacima ili negdje blizu njih, ljubav ti se čini puna glamura, nešto kao oprava za Studio 54, puna šljokica, vječno blješteća. Onda mrvu narasteš pa te godine poduče drukčijem, pa spoznaš da je ljubav miljama daleko od onog što si u mladoj glavi zamišljala. Pitala me jučer moja kćer gdje me ovaj moj vodi (baš tako je rekla-onaj tvoj) i što mislim da će mi pokloniti. Činilo mi se pretencioznim objasniti joj da je za mene Valentinovo samo datum, konzumeristička