Martina Mlinarević se mora čitati

‘Šta bude od ljubavi kad te izrežu k’o od kolaž papira i kažu-eto te ko nova.

Što bude od ljubavi kad mozak eksplodira u vatrometu krvi i kažu-eto te k’o nov!

Niti sam, niti si novi. Lažu.

Priroda nas spašava. Raščisti i posloži. Rekuperaciju čađavost. Onda se opet vratimo na strateške položaje. U međuvremenu samo ćemo trebati izdržati da se ne pomrškamo. Lijepo bi bilo, kad bi smo za promjenu, imali dosadnu ljubav. To bi bilo lijepo. Da se godinu dana ne događa ama baš ništa.’

Ima ti nekih ljudi, književnika, koje voliš ne samo zbog pisanja, a pisanje je da ti pamet stane, već zbog silnih emocija koje probude u tebi i zbog težine teksta koji ti preplavi grudi i ostaje tamo još danima. Martina Mlinarević je jedna od njih.

Martina je moja najdraža spisateljica ovih naših krajeva, borkinja koju je vlastiti narod u BIH prvo progonio, ‘palio na lonači’, a onda postavio za Ambasadoricu u Češkoj. Zar to nije ironija života?!

Martina je žena koja je prošla bespoštednu borbu s onom najgorom boleštinom i žena koja će me uvijek vezivati uz moju Lovorku, obzirom da sam jedan od njenih romana dobila od moje Lo na poklon, na iznenađenje, ne dugo prije nego što će moja Lo izgubiti bitku sa svojom boleštinom (‘odi pogledaj što sam ti ostavila u sandučiću, čeka te nešto što si si željela’).

Martina piše krajnje intimno. Ogoljeno do ibera. Nekako vjerujem da joj je to potrebno jer je, vjerujem, svojevrsna katarza. Teško je kada te život natjera da vučeš puno torbi sa sobom, kada te život ne pita da li možeš nego ti naredi. U tom kaosu gdje ne znaš gdje ti je glava, a gdje rep, hvataš se za sve opipljivo, a mislim da je pisanje Martini jedna od najopipljivijih stvari za koje se može primiti, pisanje je samo njezino. Kroz pisanje čisti sebe, puni sebe.

Odlaskom, protjerivanjem s ovih prostora ona je tražila drugi dom. Da pruži barem malo topline i ugodnosti sebi i svojoj razlomljenoj obitelji. Pritom opet stotine izazova. Ljubav jača od Svemira, a opet, stavljena na kušnju iznova pa iznova. Praški dnevnici, puni zanimljivosti, puni intimnih crtica.

Lirsko izražavanje Martinu stavlja na vrh mojih omiljenih. Njezine rečenice su toliko močne da iako uvijek piše romane od svega stotinjak stranica, imaš osjećaj da je napisala Rat&Mir, što u suštini, po težini, definitivno jest tako.