Ne treba se prepustiti godinama

‘Ljubav starih ljudi nije zdrava bračna ljubav kojoj je cilj napuniti Zemlju. Takvu ljubav nikad ne povezuju s estetikom ni sa slavljenjem tjelesnih užitaka, već upravo suprotno, smatra se prilično neukusnom kad je prozirna starost u igri.’

Ove tužne i oštre rečenice napisala je Halldira Thotoddsen u svom romanu Dvoslojno staklo, romanu koji je oda starijim ljudima, trećoj dobi, tom neizbježnom smiraju života koji nas sve čeka. Obzirom da sam kroz svoj posao povezana sa spomenutom generacijom, a i ne samo zbog toga, izuzetno osjećam i brinem o njima i za njih, nerijetko razmišljajući o prolaznosti života i brzini kojom se starost približava.

Dvoslojno staklo je priča o jednoj udovici i njenoj želji da se još malo osjeća živom i voljenom, o tome kako nada uvijek umire posljednja i kako se ne treba samo prepustiti. Vrlo emotivan i snažan kratki roman s vrlo rijetkom tematikom. Meni je baš lego, iako me beskrajno rastužio. Možda zato jer prepoznah svoju nonu, baku, susjedu, a sada već i majku.

Što je u životu neizbježno, a za što se uvijek imamo pravo boriti, imali dvadeset ili sedamdeset godina, tema je i naglasak ovog nagrađenog romana islandske književnice.