Nove generacije nisu gladne za revoluciju

‘Nove generacije nisu dobro podnijele previše demokracije i previše hrane. Siti su, presiti, a gladni pregladni za revoluciju. Ali ne možemo im to uzeti za zlo, takvo je neoliberalno doba. Tko nije štreber, odmah leti van. Više nema margina na kojima se može boraviti neko vrijeme. Odmah te dočeka provalija.’

Fantastična Gertraud Klemm, nagrađivana književnica i politički angažirana autorica, enfant terrible austrijske književne scene, ovako piše u svom snažnom, sočnom i močnom romanu Hippocampus, romanu koji veliča žensko prijateljstvo i žensku snagu i kritizira patrijahalno društvo i sveopću vladovinu mužjaka u svim segmentima društva, a posebice umjetničkom.

Nakon što umre Helene Schze, književnica koju kritika nije dovoljno cijenila i koja je (da li zbog nepriznavanja svoga rada) skončala život opijajući se do posljednjeg daha, njena prijateljica Elvira, suborac u revolucijama šezdesetih, odluči ispraviti nepravdu i pokazati uskogrudnom puku koliko je velika književnica bila njena prijateljica i koliko je degutantno dominantan muški glas u umjetničkim krugovima. Sve to radi performansima i subverzivnim akcijama želeći potaknuti provokaciju i reakciju. U tome joj pomaže mladi snimatelj koji se i sam bori za svoje mjesto pod suncem.

Genijalan, na trenutke surov, na trenutke duhovit, manifest feminizmu i pravdi koji niti jednu ženu neće ostaviti ravnodušnom. Obavezno čitati.

I još nešto, apropo teme, da li ste znali da prema istraživanju Sanje Horvatinčić s Instituta za povijest, iz 2015.g., od tristo (!) spomenika u gradu Zagrebu, u čast ženama podignuto je samo devet koji nose prezimena stvarnih osoba?! Svi ostali su u spomen nekakvim neodređenim majkama i kumicama, a niti njih nije veliki broj.