Roman koji te uči suosjećati

‘Voljeti je znao samo kroz zabrinutost. Zauvijek je ostao stariji brat.’

Kako napisati priču o obitelji gdje se rodi dijete s fizičkim i mentalnim oboljenjem? Kako objasniti težnje, strahove i ljubav svakog pojedinca takve ne svakidašnje zajednice, a da to pritom ne ispadne patetično, pretenciozno. Mislim da je to uspjelo Francuskoj novinarki i spisateljici Clari Dupont-Monod. Književne nagrade svakako potvrđuju moje mišljenje.

Nije lako primiti u ruke ovakvo štivo. Ali što imaš od lakih štiva osim kratkotrajne razbibrige?!

Duboka i snažna djela ostave te danima u razmišljanju i nekako vjerujem, djeluju terapeutski. Takva djela nauče te puno toga i ukažu na neke stvari kojima inače ne bi puno pridavao pažnju.

Često sam se pitala kako je obiteljima koje su suočene s hendikepom vlastitog djeteta. Naravno da se teško možemo staviti u tuđe cipele, pogotovo kada su te cipele 5 brojeva prevelike, ali možemo suosjećati, možemo utjecati na svoj odnos prema životu i obitelji kroz zahvalnost što takve brige nemamo na svojim leđima.

Suport-Monod je odlično približila osjećaje svakog pojedinca prema bolesnom djetetu. I ne samo prema njemu. Osjećaje i težnje koje pojedinac ima unutar takve obitelji gdje se često i s roditeljske i sa strane ostale djece tj braće i sestara većinu vremena sve vrti oko potrebitog djeteta.

Kako se u tome snaći, kako zaliječiti sebe i nositi se s tugom i bojaznima te izgraditi svoj život, na vrlo lijepi, topao način približila nam je ova odlična Francuska književnica.

Čitamo da bi bolje razumijeti teške priče koje su svugdje oko nas.

Čitamo da bi suosjećati.

‘Što to znači biti normalan?

Moja majka je normalna, moj brat je normalan.

Nimalo ne želim biti kao oni!’

Nagnuto dijete, Benoit Perters i Francois Schuiten