Roman Prijatelj s police...

Knjiga o kojoj ću vam napisati nekoliko rečenica budi u meni rolakoster emocija. Odavno sam već shvatila da nam pod ruke dolazi tekst koji moramo pročitati, pa čak i onda kada nam se čini da riječi ne dopiru do nas, one se lijepo slažu u nutrini i čame čekajući da isplivaju na površinu, kad smo spremni.

Roman Prijatelj uzela sam sa police preporučenog štiva u knjižnici najviše zbog neobične ilustracije korica (u šarenilu boja jedna doga harlekinka gleda u daljinu), a onda i zbog oznake National book award 2018. koja je obično znak da se štivo mora pročitati. O spisateljici Sugrid Nunez nisam ništa znala kao ni o temi u knjizi.

Prošlo je malo više od pola godine od kada sam izgubila jednu od najbliskijih prijateljica. Više od pola godine tuge, more isplakanih suza i propitkivanja života, sudbine... Vrijeme kao saveznik, da ili ne, na koji način ublažiti onaj konstantni rupasti osjećaj praznine, roj neodgovorenih, svakodnevih pitanja.

Kažu da život nakon tako velikog gubitka nikada više nije isti. Kako će i biti kada smo izgubili komad duše i sad poluosakaćeni hodamo svijetom.

O svemu ovome piše ova njujorška kniževnica. Njezin lik je također spisateljica, profesorica kreativnog pisanja, koja nakon šokantnog samoubojstva (a kakvo bi drugačije bilo) ostaje bez svog najboljeg prijatelja, mentora i nekad davno ljubavnika. Razorena emocijama i prazninom koju osjeća, odlučuje udomiti njegovog psa koji također pokazuje jednake simptome tuge i očaja te se zajednički liječe i jedan drugom pružaju utjehu.

Ovaj roman je dubok. Zove na puno promišljanja. Isprepleten je raznim citatima, daje nam uvid u komplicirani svijet pisaca, pokazuje kako se iz teških boli može rađati neobično, duboko, iscjeliteljsko prijateljstvo.

Meni je ova knjiga bila potrebna, a vjerujem i da će i nekima od vas.