Starjeti znači učiti gubiti

‘Starjeti znači učiti gubiti. Iz tjedna u tjedan, ili tu negdje, registrirate neki novi manjak, novu promjenu, novu štetu. Ja to vidim.’

Odlična književnica Delphine de Vigan (Odanost, Ništa se ne opire noći…nadam se da ju čitate) napisala je roman od svega osamdesetak stranica o jednoj starici u domu za starije i nemoćne koja polako gubi riječi i o odnosima s ljudima oko nje.

Kada si vrhunski pripovjedač, osamdesetak stranica je sasvim dovoljno da pisac dočara ono što je želio. Ovdje je to ta težina starosti i bolesti koja nas sve neminovno čeka te o želji da se starijim ljudima pomogne, da im se pruži ruka, zagrljaj, topla riječ i pokuša barem malo usporiti propadanje (znam, strašna riječ, ali riječ koja najbolje govori).

Toliko je tuge, ali i nježnosti, ljudskosti u ovoj maloj knjižici, toliko želje da nam se objasni kako je tim starijim, bolesnim ljudima, ali kako je i drugima koji su im blizu. Osim što je Zahvalnosti roman koji je oda starenju, to je oda i oprostu, o riječima koje peku kroz život do samog kraja.

‘No riječi razaraju, znate. Uvrede, psovke, zajedljivost, kuđenje, i predbacivanje ostavljaju biljeg. I to neizbrisiv. Kao i pogled koji osuđuje, koji traži slabu točku. I prijetnje. Ostave trag, znate. Poslije je teško imati povjerenja. Teško se voljeti. ‘

Delphine de Vigan je nagrađivana francuska spisateljica koja svaki put zadanu temu obradi do savršenstva, kao da je čitav život radila kao terapeut. Ovu književnicu zaista treba čitati.