Zbog naše djece, treba popraviti sebe

‘Svjesno živjeti je veliki napor. Majka je bila odsječena od svojih istinskih osjećaja i preuzela je tuđe načine govora, naučene formule i konvencionalne geste. Majka je bila ona koja se posvetila svojim uvrijeđenostima i pretvorila ih u svoj identitet.’

Kada netko naslijedi problem od majke i ne zna što će s njim, prenese ga svom djetetu. Tako je učinila moja majka-rekla je to Norveška autorica Vigdis Hjorth na zagrebačkom Book festivalu. Razgovor se prije svega odnosio na njezin potresan roman potresnog naslova Je li majka umrla.

Ova nagrađivana, hvaljena, ali istovremeno i osporavana književnica (iz razloga što su romani puni autobiografskih elemenata, a to je nešto što teško prihvaćaju članovi obitelji, bili oni u Kaštelima ili Oslu) napisala je priču o narušenim odnosima unutar jedne obitelji. Koliko je za žensko djete ključna podrška majke (kao što je za muško, tvrdi Hjorth, ključna podrška oca) i koliko se obrasci, koji ne služe nikome, a koji se ne žele iskomunicirati, pojasniti mogu nasljeđivati s koljena na koljeno, odlično je pojasnila ova autorica.

Ovakva djela je mučno čitati jer se često pronalazimo ili osobno, ili zbog nekog člana obitelji ili možda iz razloga što ćutimo ljude i njihove traume. Svakako vrijedno čitanja i diskutiranja jer samo tako možemo prekinuti lanac loših veza i zacijeliti odnose. Doduše, nekad je to moguće, a nekad, kao što ogoljeno dočarava Hjorth, nailazimo na zid.

Kako tada živjeti i preživjeti, kako popraviti sebe da ne bi drugima, svojoj djeci prije svega, učinili štetu, e na to pitanje svak mora pronaći svoj odgovor.

‘Većina mojih prijatelja koji redovito viđaju svoje roditelje blaža je prema njima sad nego prije, jer su pod strkom života roditeljski rubovi izbrušeni, postali su uviđavniji i pomirljiviji, neki su doživjeli da im roditelji objasne razlog svojih pogrešnih koraka, pokoji da im se roditelji ispričaju’.

Ja sam se svojoj kćerki ispričala.