Što bi bilo kada bi postali nevidljivi?

Johana Sebauer mlada je novinarka, s diplomom političkih znanosti (bitno za roman) koja je već debitantskim djelom Nincshof dobila veliku naklonost i publike i kritike.

Dobila je, iako to naravno u književnom smislu ne znači ništa, i moje obožavanje i preporuku obzirom da me već dugo neki roman nije toliko oduševio svojom temom i britkim humorom kao Nincshof.

Činjenica je da živimo u vremenu kada je samopromocija i potreba za pozornosti ogromna, čak na momente i groteskna. Johana S. Je napisala roman koji priča baš o suprotnom, želji da ste neprimjetni, da nestanete iz svih tražilica.

Riječ je o malom selu u Austriji, uz granicu s Mađarskom i o njihovim žiteljima koji se okupe sa željom da poduzmu sve korake kako bi njhovo selo postalo nevidljivo te kako bi živjeli u miru. Nazivaju se oblivistima. Kroz ovu ludu priču provlači se i povijesna tematika, mitovi i legende koje na jedan fantastičan, humorističan način prepričava ova mlada književnica. Baš sam se nekoliko puta naglas nasmijala (i na čuđenje turista na plaži).

Palo mi je na pamet što bi bilo kada bi se, na primjer, na otoku stvorio taj pokret, kada bi umjesto samopromocije, pučani odlučili sakriti ljepote i ponudu svog kraja, samo kako bi sačuvali svoj mir. Nije luda ideja jel da?!

Ima tu i ljubavi i traženja sebe i radikalnih životnih preokreta, svega pomalo. Jedan ulomak jako lijepo opisuje dobar dio ovog genijalnog romana;

‘Pa mislim da je sreća precijenjena. Kao stanje. Mislim, ja sam vrlo rijetko sretna. Kad sam ludo zaljubljena ili kad mi za rukom pođe nešto veliko. Mislim da ne bih stalno mogla biti sretna. Pa to bi bilo jako naporno.’