Život je sve samo ne pošten

Sve što je lijepo, dođe i prođe. Prođe tako radost, ali i tuga. Prođu i godine, prođu i razni ljudi kroz tvoj život, prođe i žgaravica.

Da li se vezati za život ili ga pustiti da leprša s nama?! Kaže moj otac-ti rijetki momenti čudesne sreće toliko su čudesni da za njih vrijedi živit. I trpit onaj pelin.

Ponekad mi se čini da sam sama pod zvijezdama, a ponekad da imam neviđenu raju toplog srca oko sebe. Da li zaslužujemo sve što dobijemo ili je život čista kladionica, nekad uložiš veliku svotu na zihericu pa sve izgubiš, a nekad igraš kontra regule pa profitiraš da te izuje iz cipela.

Život je sve samo ne pošten. Kad se s tim pomiriš lakše je. Mrvicu. Ali keč je u tome da si svaki dan u drugom modu pa si tako jedan dan ljut na Svemir, a drugi pališ svijeću na Kamenitim.

U tom silnom košmaru življenja, hodamo kako znamo i umijemo. Rijetko s lakoćom. Lakoća je dana životinjama. Ili svecima. A to je već druga tema. Mi obični nosimo svoje tuge i čemere, svoju sreću i zanose u istom ruksaku. Vadimo po potrebi. Ponekad krivo. Kao ono kad otvoriš torbu pa umjesto maramica izvadiš žvake.

Nikada nitko ne zna što je u tebi. I koliko jako. A najčešće procijeni krivo. Paradoks života je u činjenici da što smo stariji imamo manju potrebu sebe objasniti. E sad, da li je to dobro ili loše, sam Bog će ga znat.

Jučer sam kupila Ulične svjetiljke. Kaže On na vjetrometini od koje su mi sinusi otpali-8kn gospođo. Dala sam 10 i pobjegla da se pred njim ne rascmoljim. Pobjegla na toplo s osjećajem srama. Da li je to predklimaks, da li samo takav dan ili potpuno nepotrebno, nebitno.

Neki su privilegirani, drugi nisu. Jedni dobiju na kladionici života, drugi nikad. Ali kotrljati se moramo dalje. I čekati svojih 5 minuta čuda.

The Rescue (2023) by Canadian artist and illustrator Deb Garlick.