Children home alone

‘Nada je konkretna stvar, kao žeđ. Sveže utrobu i zgusne krv.’

Jeste li znali da desetljećima dvije trećine emigranata u ovom našem dijelu svijeta čine žene?

To je tako jer je naše današnje društvo sve bogatije, a potreba za radnom snagom u vidu njegovateljica, domaćica, čuvarica djece (…) veća nego ikad. Na istoku se tim fenomenom, ženskim migracijama, bave i psihijatri nazivajući ga ‘sindromom Italije’ ili ‘bolešću Italije’ obzirom da takve žene u velikom broju odlaze u potragu za poslom baš u susjednu Italiju. Zanimljivo je da su takve žene vrlo često i visoko obrazovane, ali zbog nedostatka posla u svojoj zemlji, zbog izrazito niskih prihoda u svojoj domovini, odlaze u nepoznate obitelji, na niže rangirane poslove u inozemstvo i tako narušavaju ravnotežu vlastite obitelji. Djeca takvih majki u Rumunjskoj, o kojoj piše talijanski književnik Marco Balzano u svom romanu Kad se vratim, nazivaju se ‘bijeli siročići’ tj. ‘children home alone’.

Ovaj veliki romanopisac i pjesnik, koji je u svojoj zemlji dobio najprestižnijje književne nagrade (a nagrade nisu izostale niti u susjednim zemljama Europe) temeljito je istražio temu ženskih migracija te njima ‘u čast’ napisao tužnu i potresnu priču o jednoj takvoj okrnjenoj obitelji u Rumunjskoj. Fascinantno je s koliko emocija uspjeva prenjeti, prije svega, dubinu ženskih emocija, a onda i dječjih emocija, stoga ne čudi da kritičari kažu kako ima poseban dar za kreiranje baš ženskih likova. To zaista uspjeva samo vrhunskim književnicima.

Nije lako obraditi priče o teškim sudbinama bez imalo patetike, ogoljeno, a opet na vrlo dubokoj i poetičnoj razini. Hvala mu što me upoznao s temom o kojoj nisam znala puno i što ću od danas pa na dalje, na ovakve sudbine gledati sasvim drugim očima.

‘Dapače, znaš što? Prošlost me ne zanima. Da je sjećanje komad drva, bacila bih ga u vatru. I gledala kako gori u pepeo.’