Djeca nas čuju

Imala je pinki pofarbanu sobu. Zidove koje je u buntovnoj fazi išarala sve do plafona crnim markerima, ruževima za usta, olovkama za oči.

Dolazili bi razni klinci, i koje volim i koji mi nisu po guštu, potpisivali se, ispisivali parole.

Soba je izgledala kaotično, zastrašujuće. Svi su mi govorili-zašto joj to dozvoljavaš.

A ja sam pustila i pritom pričala i pričala i pričala.

Jedan dan, dok je jela najdraži joj čušpajz od mahuna, samo je između 2 zalogaja rekla-želim pofarbati sobu u bijelo.

A ja sam znala da je to prijelomnica, da niti ona niti soba vise neće biti kao jučer.

Godine su prošle od tog događaja, godine za roman napisati (nadam se da hoću), a moja Frana danas sjaji punim sjajem. Bijeli zidovi, u njenom stanu gdje je sve minimalistički, i njena soba, cijeli prostor uređen s puno ljubavi i stila. Kada uđem, moram izuti cipele.

Djeca nas čuju i kada mislimo da ne. Upijaju.

Djeca imaju svoj put, a mi smo tu samo da po putu ne ostanu bez svijetla.