Jednog dana je odlučila

Otišao je na put, a ona je odahnula. Kćer kod prijateljice, tom prespavljivanju se danima veselila, sin u izlasku. Taman.

Prijateljice su je zvale na žensko druženje, ali ih je odbila pod izgovorom hormonske migrene. Nema snage Branki objašnjavati zašto Ga i dalje trpi, a onda se uplesti u svađu jer će Mirna (osjećajući taj napad osobno, iako nikad ne bi priznala) stati vojnički u obranu zatim će se umješati Ivana sa svojom ženskom emancipacijom pa će migrena zaista proraditi.

Otvorila je onaj skupi Dingač koji je zakoniti donio za njezin pedeseti, ali ga nisu popili jer je i taj dan sve otišlo ukrivo. Po običaju, imao je pregršt zamjerki, od njezine nove frizure do dekoracije kuće za Uskrs. I zato evo je, živjela, mjesec dana nakon, njega nema, idealna prilika za nazdraviti u miru.

Dok je halapljivo gutala, zagledala se u svoje lice u ogledalu. Zar je to nova bora?! Naravno, tko mi kriv, pomislila je, slažem brigu na brigu, a ništa ne rješavam. I podočnjaci su tu, bilo bi zaista čudno da nisu. Od kada je ušla u godine gdje se samo razgovara o padu estrogena i svega drugoga, prisjetila se koliko je besanih noći provela u dječijim sobama, pokušavajući dozvati u sjećanje Njegovu pomoć u barem jednoj. Natočila je i drugu čašu. Ubrzo i treću. Stan od 200 kvadrata što su ga uredili s najtraženijim arhitektima i dizajnerima činio se kao brisan prostor, kao da će, ukoliko zakorači kroz hodnik, pasti u provaliju.

Omamljena što od vina što od teških uspomena, upalila je zvuk na telefonu. 10 njegovih poruka, 5 poziva. Kroz tijelo je protutnjala mučnina. Na šesti poziv je odgovorila;

-zašto se ne javljaš?! Kupio sam ti taj skupi mobitel da budeš dostupna jebem mu.

-više nisam dostupna. Želim razvod.