Imala sam 2 psa

Ovo mi je treći. U biti imala sam ih 4, ako računam njemačkog ovčara moje bake s Korčule, koja je jedne godine, dok se mučila s karcinomom, bila kod nas u Zagrebu na liječenju i čuvanju. Svaki taj pas u moj život donio je ono što je trebao. Ronu sam vodila u duge šetnje uzmore, pričala joj o svojim adlescentskim čemerima, žalila joj se, plakala s njom misleći da sam neshvaćena, Pale sam na svijetu, kao što svi tinejđeri misle. Još sada su mi pred licem Ronine bistre oči, podignuta njuška u znak da me sluša, prati, da je tu za mene. Uz Ronu sam, čini mi se, zapalila i prvu cigaretu, ukradenu didi sa stola. Otac mi je skrivao da je Rona otišla u nebesa, znao je koliko smo se povezale, a kada sam ga natjerala da mi prizna, srce se prepolovilo spoznajući po prvi puta bol gubitka četveronožnog prijatelja.

Puno godina kasnije, boreći se sa ne mogućnosti novog začeća, stgla je Nala. Ljubav na prvi pogled s kavalirkom tužnih očiju i neke tužne energije. Kao neka zamjena, utjeha. Držala se samo mene, moglo bi se reći da druge baš i nije previše doživljavala. U vrijeme rastave lizala mi je rane, dijelila sa mnom svu težinu problema, šutke sjedila, drijemala uz moje noge. Stradala je u jeku najgore duševne krize, od bolesnika koji ju je počistio na mojoj lajni jureći Maksimirskom, kao da pješaci ne postoje. Nije se niti zaustavio. Neopisiva tuga. Tada u našu okrnjenu obitelj stiže Lilo. S bijelim srcem na čelu. S osmijehom i vedrinom i razigranim repom kojim maše od jutra do sutra. Kako je tek Lilo učinila život ljepšim. I pokrenula tektonske promjene. Skupa smo odrađivale planinarenja, putovanja, mislim da je bila najmanji pas, kavalirka crno bijele boje s natruhama smeđe, koja je pohodila Velebit. Ljudi su ju fotografirali, putem pozdravljali. Moja prava družica čija njuška mi je svakodnevno poklanjala čistu ljubav i veselje. Kada je odlazila, u groznim mukama, nije niti zacvilila, kao da me svojom mukom nije htjela opterećivati. Gubitak nakon deset godina izuo me iz cipela. I ne samo mene. Marić je plakao danima, djeca dan danas spominju, zazovu Bellu Lilo pa se naglo isprave, kao da se ispričavaju.

A Bella… Koji smiješan pas. Najluđi ikad. Ima 5 svojih igračaka i to joj nije dosta. Skuplja i raznosi po cijelom stanu, zove na igru, na akciju, a kad joj dosadiš, kad se izdovolji, nađe kutak u stanu gdje se sklupča kao burek. Do slijedeće igre. Ne mogu reći da nam je zavidala rane preko noći, ali mogu reći da je u tome puno pomogla. Pričam joj o Lilo, tada se sjetim i Nale, jer gotovo da su identične, smeđe bijele kavalirke, samo što Bella ima iskričave oči, u njima spava sto vragova. Istovremeno smiješno bojažljiva i ludo hrabra. Da ne vjeruješ u spoj. Eto je sada tu kraj mene. Naherila njušku i promatra. Kao da zna da o njoj pišem. Mirna onih par minuta u danu, iščekujući nedjeljnu šetnju, odlazak kod mojih na Ravnice gdje će biti tretirana kao kraljica, jer ona doista vjeruje da to i je. Tko sam ja da joj proturiječim?!'