Savršeno ne savršena obitelj

Mi smo savršeno nesavršena funkcionalno disfunkcionalna obitelj. Možda je do korijena, gena kamenih, a možda se takav rodiš. Kod nas je sigurno kombinacija.

Mi kad razgovaramo, vičemo. Nadglašavamo jedni druge. Ne razgovaramo da bi slušali, ok možda mrvu, ali većinom razgovaramo da bi istaknuli svoj stav, koji je, a da kakav će bit, uvijek žestok i konkretan. Sa strane bi čovjek rekao da će na našoj adresi izbiti treći svjetski.

Često, kada su obiteljska okupljanja, a kod nas je to gotovo svaku nedjelju jer mi i u otvorenoj garaži, na -10 roštiljamo, često tada krene nervoza sa svih strana, jer uvijek je netko gladniji i ne može čekati da se sve ispeče, uvijek je barem jednom članu obitelji težak dan i onda to mora, jer tako je lakše, prenjeti na druge. Onda se sjedne za stol, pojede, još malo viče, a tamo negdje oko deserta ili trećeg gemišta, grlimo se i ljubimo prisjećajući gdje smo bili ‘91.

Ima dana kada jedan član ne razgovara s drugim. Tada glumimo Švicarce, pokušavamo smirit tenzije, sve nekako stane, strasti se stišaju. Čini mi se da u tom trenutku imamo malo više razumijevanja, potrebe za stvarnim dijalogom. Onda nakon inicijacije, gdje se opet (prisilno) okupimo oko stola, krene prvo šoto voće pa zagrljaji pa pokoja nevidljiva suza u oku jer eto, geni kameni, da bi završili u revijalnom tonu, glasno, općepoznato. Kao kada je u autu onaj zaostali zrak pa prostor treba provjetriti.

Ali, ljudi moji, nemate pojma koliko se mi imamo. Koliko je snažan taj osjećaj obitelji i zajedništva. Nismo savršeni, nismo ni blizu idealnog, ali smo spremni ako zatreba, svi kao jedan, kao oni merkati koji izvire od nikud i krenu u napad ili samo obranu svojeg.

Bez obzira tko je nešto krivo napravio ili rekao, bez obzira što se događalo, tu smo si. Istina, uz puno vike i galame, ali koga briga?! Jer kad se galama stiša, ostaje osjećaj čistog savezništva. A to daje sigurnost i to nema cijenu.