Knjiga ljeta, ma godine

‘Ponekad je lakše pisati nego govoriti’.

Rekla bi to Sybil, protagonistica Korespodentice, debitantskog romana kojeg je napisala amerikanka Virginie Evans, a rekla bih i ja. Jer pisana riječ je za mnoge, pa tako i za mene često utočište i terapija, bilo da čitamo neko djelo, bilo da se uhvatimo piskaranja.

Možda iz tog razloga, ali i zbog mnogih drugih, moje oduševljenje ovim romanom ne znam da li je moguće dočarati na pravi način.

Da imam 2 života, ne bi bilo moguće pročitati baš sve što poželim, fali vremena, ali pomislila sam-koja bi šteta bila da mi je Korespodentica promaknula. I stoga, na znanje i ravnanje svim mojim knjigoljupcima; čim prije dograbite ovaj predivan roman.

Obzirom da sam dobrano zagazila u pedesete, razmišljanje o smrti starijih članova obitelji, bolestima, ma svi strahovi i sva preslagivanja života dolaze na red. Baš o tome Evans piše u Korespodentici.

Priča je to o starijoj ženi koja se dopisuje sa svima koji su joj u životu važni (jer prezire telefonske pozive), a ti isti i njoj otpisuju. Tako umjesto klasične priče čitamo pisma, koja smo usput budi rečeno, gotovo svi prestali pisati, posebno rukom, a ne na tastaturi.

Na taj neobičan način upoznajemo Sybil; njezin život, ljude koji ju okružuju, bol gubitka djeteta koja ju guši i bolest od koje boluje i koja ju polako preplavljuje i užasava.

‘Priča’ je toliko prekrasno zaokružena da je doista svaka stranica na svom mjestu, a umjesto patetike dobivamo puno, puno više. Tu je koloplet emocija koje se raspetljavaju te na kraju (neću otkriti kraj ne brinite) zaokružuju na jedan posebno dirljiv način.

Ovo je roman koji nas opet podsjeća da čovjek nije otok, da ne možemo sami i da u odnose, ljubav treba neprestano ulagati. I da si nikad ne smijemo reći-kasno je. Nikad nije kasno. Makar to što dobiješ trajalo 2 dana. 2, ali vrijedna.

Divno, divno, divno. Možda jedna od najljepših knjiga koje sam pročitala zadnjih par godina. Debitantski roman kojeg je Evans napisala u svojim srednjim godinama (ima nade:)) i koji je primio samo hvalospjeve i ugledne književne nagrade. Potpuno zasluženo.

Draga moja prijateljice Lidija hvala ti što me toliko poznaš da si prepoznala koju knjigu mi pokloniti. Malo je reč da sam guštala čitajući kao sto je malo reći, evo sad i pisanim putem, koliko mi tvoje prijateljstvo znači.