Knjiga za vrijeme lockdowna

Jako je teško ovih dana. Možda teže nego ikad. Borba na više frontova, borba koja je neke paralizirala od straha, a neke pretvorila u vođe čopora.

Neću vas zamarati što se sve loše dogodilo jer ima njih kojima je sto puta gore pa si mislim-nemamo pravo na kuknjavu. Uvijek u životu imaš izbor, ugrabiti tugu i čemer ili primiti se za nadu, vjeru, ono ufanje u sutra. Biram ovo drugo. Brišem poskrivečki suze i bodrim one koji, ne svojom voljom jer tako su sazdani, biraju ono prvo.

U ovom sivilu postojanja ovih dana, knjige, kao i tisuću puta do sada, velika su mi utjeha. Knjižnica, dan pred zatvaranje, kao da ulaziš u narodni trezor, jedan po jedan, zaštitne rukavice, nema pristupa policama, biraj brzo, nevidljivi sat otkucava kao na šahovskoj ploči. Nisam tako navikla i ljuti me što su mi i taj ritual duše oduzeli, ali prilagođavam se mjerama, na sreću dobivam ono što sam tražila i jurim doma, u svoj brlog.

Ponekad ni ne čitam kratak sadržaj, kada biram štivo, više me zanima bilješka o piscu, recenzija ozbiljnih književnih portala, pa tako nisam niti znala koju sam prvu knjigu uzela u ruke.

Hana. Tako se zove roman koji je češka spisateljica Alena Mornštajnova, napisala prema istinitim pričama, pričama o životu triju generacije Židova u Češkoj između 1933. i 1963.g. prošlog stoljeća.

Ima puno knjiga o holakaust ima i filmova, serija. Često nam se nešto od toga niti ne čita niti ne gleda. Pogotovo u ovome trenutku. Daj mi nešto light, da se nasmijem i opustim. I slažem se. Treba se ohrabrivati humorom, pozitivom, opće poznatim afirmacijama..

Ali, mislim da trenutak ne može biti bolji. Mislim da u životu ne treba stavljati ružičasate naočale, ili ok, stavi ih većinu dana, ali ih onda i skini tu i tamo pa razumno i hrabro, koliko god možeš, pogledaj sudbini u oči. Budi spreman na borbu i vjeru u pobjedu.

Jedna stvar koja me nosi kroz život, koju mogu zahvaliti svojim roditeljima, je prihvaćanje života i nedaća, a ne pogled usmjeren prema onima kojima je život poslužio med i mlijeko. Uvijek znam da može biti još gore, a to smo ovih dana itekako iskusili. I zato treba čitati ovakve knjige, trebaš graditi sebe kao čovjeka koji je spreman pomoći, pružiti riječi utjehe svakome potrebitome, koji nije okrenut prema svojoj tragediji nego prema onima čija je tragedija puno, puno veća.