Ne dozvoljena ljubav i rat

‘Čudna stvar kako strah ima isti miris kao tuga.’

S vremena na vrijeme uzmem u ruke ratno štivo. Ne volim ga, izbjegavam, ali ponekad se prisilim jer je potrebito kao sve teško i izazovno u našem životu. Taman sam na Primalju naletila u knjižnici u mjesecu Vukovaru, u mjesecu Ovčari i pomislim kako ništa nije slučajno i kako, bez obzira na gorak okus, moram baš ovaj mjesec zagristi u ratnu tematiku.

Katja Kettu je mlada finska književnica i redateljica, jedna od najpriznatijih i najprodavanijih finskih autora danas. Nakon što sam pročitala Primalju, skromno mogu reći-s potpunim pravom. Njezino pisanje je toliko ogoljeno, na momente do gadljivosti brutalno (ali kad pišeš o ratu, kako je drugačije moguće?!) da sam često poželjela odustati od romana. Ali nisam. I drago mi.

Žena je fantastično ispričala ljubavnu priču, strastvenu, ne dozvoljenu priču između ne prihvaćene i neobične primalje, stare cure koja živi i djeluje na rubu Finske, u malom selu koje će uskoro zahvatiti vihor rata, a ona će doslovce izgubiti glavu za Johannesom, nacistom, sljedbenikom Fuhrera za kojim će krenuti čak u internacionalni logor Titovka.

Roman ima puno biografskih podataka, podataka koji nam u životu na trebaju jer je bez njih lakše, ali obzirom da je ovo djelo utemeljeno na sudbini autoričine bake pa u njemu pronalazimo ne samo podatke već i dubinu i emociju, svakako je vrijedno pažnje. Gorko iskustvo, potresno, ali obzirom da je ovo ujedno i priča o vjeri i nadi u bolje sutra, bez obzira na sve surovosti, Primalju treba pročitati.

‘Kada se drvo sruši, nasloni se na susjedno.’