Neko drugo vrijeme

Mislim da bi sve stare generacije koje su živjele u ono drugo vrijeme i koje su se izdigle iz neimaštine i skučenosti malih sredina (kako prostorno tako i mentalno), te stare generacije bi trebale dobiti počasnu diplomu life coacheva i predavati po školama, fakultetima, na raznim tribinama. Jer su prošli sito i rešeto pa o tome mogu pričati i pričati, jer iza njih ne stoje samo riječi nego opaka djela.

Jer gle nju, moju mater npr., odrasla u malom mjestu na otoku Braču, otac, moj nono, teški patrijarhat koji bi ti prilipi trisku i kad si ga krivo pogleda, a kamoli učini neko sranje, dobar čovjek, ispravan, srčan, ali tako je to bilo tada, mater pasivna, domaćica, troje braće i sestara, sin najvažniji jer je sin, i sad ona, jedina, prva u familiji, odluči u Split u gimnaziju, što je dns ekvivalent odlasku u Ameriku.

Borila se rukama, nogama, suzama i na kraju ode, sama, kakav đački dom, kakav unajmljeni stan, spavala u sobičku obitelji koju nije niti poznavala, jer je to onda tako bilo, iznajmio si krevet, komad prostora za učit, a ne 50m2 s balkonom i MaxTVom. Najbolja gimnazijalka kojoj je Zagreb slijedeći cilj, filozofski fakultet san kao nekima danas Harvard ili Yale, naravno da ga je upisala, i završila s odličnim, bez pomoći roditelja, bez veza i vezica, plaćenih instrukcija.

Smrzavanje u hladnim iznajmljenim sobama (opet, kakav vlastiti izrentani stan), često praznog želuca, studentske demonstaracije za vrijeme Hrvatskog proljeća, aktivizam na najjače, teška borba, a sve to bez svakodnevnih poziva i poruka na whapp najmilijih. Sama u stranom gradu, bez ikog svog, s namjerom da sebi, svojima na otoku i svojoj zemlji ponudi akademsku građanku.

Moja mater, moj life coach