O mladosti i ludosti

Razmišljala sam kako započeti recenziju knjige koju sam upravo završila. Počela bih nešto jako ‘pametno’ pisati pa odustala. Počela opet pa ništa. Zato ću krenuti ovako;

Kad smo bili mlađi je roman koji bi trebao biti obavezna lektira svim adolescentima. I roman koji bi trebali pročitati svi roditelji.

Oliver Lovrenski je norveško hrvatski autor, mladi čovjek od svojih dvadesetak godina koji je napisao razarajući prvijenac u kojem ima puno autobiografskih elemenata, roman koji je tandem, u naše vrijeme važnom, Mi djeca s kolodvora Zoo i kasnije Trainspottinga i roman koji je postao književni fenomen iz više razloga. Oliver je najmlađi dobitnih nekoliko prestižnih književnih nagrada te je ujedno postao najmlađi autor čije je djelo ubrzo nakon objavljivanja prevedeno na skoro dvadeset jezika. Naravno, ekranizacija je u tijeku i iako nikada nisam oduševljena s gledanjem serija i filmova koji su snimljeni prema nekom dragom mi djelu, ovu ekranizaciju čekam s velikim zanimanjem.

Šesnaestogodišnji Ivor priča priču o odrastanju u Oslu u današnje vrijeme, o disfunkcionalnoj obitelji, mladima s margine, multikulturalnim obiteljima koje su odlučile potražiti sreću u tuđini pa se snalaze kako znaju i umiju. Svijet je to nasilja, droge, anarhije do same srži, ali i svijet zajedništva i međusobnog razumijevanja onih koji su ‘izrod’ društva. Pisan britko, na momente duhovito, a na momente izuzetno tužno i teško.

Mladi književnik objašnjava da je morao smisliti stil pisanja koji je ekvivalent današnjem načinu komuniciranja, a to znači-kratko, sažeto, bez prostoproširenih rečenica, u maniri Tik Toka. Naravno, puno je tu današnjeg slanga, izraza koje mi, generacija X, jako teško pratimo. Ali Oliver Lovrenski to radi tako genijalno dobro da ti je sve i više nego jasno, da se osjećaš kao da si i sam dio druge generacije, generacije Z.

U biti je to srž svega. Neovisno o novijem vremenu, o tehnologijama, o saznanjima i promjenama, mladi su uvijek mladi, često jednako nesretni, neshvaćeni, a adolescencija je uvijek najteže doba (se sjećate one-od kolijevke pa do groba najteže je đačko doba?!).

Kada u jednadžbu stavimo disfunkcionalnost, ali onu malo ozbiljniju, a ne današnju pomodnu, siromaštvo, ludu glavu…onda se kasnije rađaju ili genijalci kao Lovrenski ili je kraj negdje na Mirogoju ili Lovrinvcu.

Švarc moj dragi, uvijek te se sjetim, kako smo samo bili mladi i bedasti. RIP

https://youtu.be/IwTbq5exvCg?si=Dm9-CGsChI2FNou4