Potrebno je podnositi, u tome je tajna.

‘Željeti biti drukčiji nego što jesmo:u ljudskom srcu ne može gorjeti ništa bolnije od te želje. Zato se život ne može drukčije podnijeti nego da se pomirimo sa svime što značimo sebi i svijetu. Potrebno je pomiriti se da smo ovakvi ili onakvi, znati prihvatiti da od života ne dobivamo pohvalu za mudrost, na prsa nam ne prišiju medalju zbog toga što znamo i podnosimo da smo tašti ili sebični, ili ćelavi ili trbušasti-ne, potrebno je znati da ni za što ne dobivamo ni nagradu ni pohvalu. Potrebno je podnositi, u tome je tajna. Potrebno je podnositi vlastiti karakter, vlastitu temeljnu narav, čije greške, čiju sebičnost i pohlepnost ne mijenjaju ni iskustvo ni spoznaja.’

Mogla bih vam more mudrih misli ispisati, prepisati iz knjige Kad svijeće dogore voljenog Sandora Maraia, jednog od mojih najdražih književnika. Ovaj roman sam čitala davno, nezrelo i površno. Ne znam iz kojeg razloga sam dobila poriv da ga opet potražim u knjižnici, pored svih ostalih, novijih romana koji su bili na popisu za more. Duboke želje i potrebe se najčešće pokažu ispravne pa eto tako i moj ponovni susret s ovom pričom o prijateljstvu i izdaji, o strasti i odabiru kroz život. Toliko toga si mudrujemo da znamo, samo zato jer smo zašli u neke (pametije:)) godine, a u biti, život se uči svakim novim jutrom i svakim novim izazovom pred kojim se nađemo, a to učenje i sve spoznaje nemaju kraja. Činjenica je da samo mrvu više promišljamo, filozofiramo, zbrajamo i oduzimamo s godinama kako bi sami sebi pokušali razjasniti svoje postojanje.

Kad svijeće dogore treba pročitati svaka osoba koja drži do sebe, ali koja drži i do svog malog kruga važnih ljudi. I treba pročitati nanovo. Možda uspijemo bolje razumijeti što prijateljstvo jest, koliko toga ne znamo i kako neke osobine i postupke prihvatiti kod krugih, ali i kod sebe. Da postanemo manje strogi, da se ne skrivamo iza one floskule postavljanja granica (granice ponekada, namjerno treba nogom gurnuti) jer tek tada otvaramo nove svjetove i učimo o životu i odnosima.

O Sandoru sam već davno, puno puta pisala. Nisam profesor književnosti kao moja mater, ali sam strastveni čitač i mogu reči da su Njegove rečenice meni početak i kraj u književnosti. Gutam svaku stranicu pohlepno, ali s tolikim poštovanjem i željom da shvatim. I mogla bih vam još štošta napisati, ali radije potražite Sandora, sve njegovo, ukoliko niste do sada, ali ako se pitate što prijateljstvo jest, što nam ljubav prema drugome u životu daje, a što oduzima, pročitajte Kad svijeće dogore. Jedan od najdivnijih romana na spomenute teme koji ćete pročitati u životu.

‘Najveća tajna i dar života je ako se sretnu dva čovjeka istog kova. To je, međutim, i vrlo rijetko, kao da priroda svojom snagom i smicalicama sprečava sklad-možda je stvaranju svijeta i obnovi života potrebna ta napetost među ljudima koji vječno traže jedni druge, a suprotnih su namjera i ritmova.’