Prijateljica je napisala zbirku kratkih priča

Kažu da je forma kratke priče jedna od najtežih u književnosti. Sjetite se npr. školske zadaće (nz da li se dan danas tako zove obzirom da se u današnje vrijeme sve promijenjeno). Koliko ti je bilo zahtjevno u četrdesetipet minuta stvoriti priču koja ima uvod, razdradu i nekakav zaključak?

Svi mislimo da znamo pisati. Svi se kitimo velikim rečenicama za koje se nadamo da će zvučati dubokoumno i snažno i da ćemo za iste dobiti hrpu pohvalnih komentara. Ali da li smo ikad uzeli papir i olovku (ili sjeli pred komp) i pokušali kao na školskom satu sastaviti jednu, samo jednu konkretnu priču? Ukoliko jeste, sigurno znate koliko je vremena i koncentracije potrebno, ukoliko niste, pokušajte pa ćete se iznenaditi.

Prijateljica Fani usudila se baš to. Sjela je i pisala. Danima, sigurna sam i noćima. Rezultat je ova mala, vrijedna knjižica koja sadrži tridesetak priča (oprosti mi ako sam navela krivi broj), od kojih su neke čak dobile i nagradu ili bile pohvaljene od znalaca na književnim natječajima.

Fani ja ti od srca čestitam. Jer znam koliko je proces pisanja samotnjački, zahtjevan posao (iz istog razloga se još uvijek do kraja nisam odvažila), a čestitam ti i jer u redovima koje sam pročitala iščitavam cijelu tebe; traženje jastva, preobrazbu, sve one mehanizme koji su nam tako jako potrebiti da opstanemo.

Znam da tu ima i fikcije, ali da bi pisali iluzorno, osim dobre mašte, treba duboko poznavati, proživjeti život i ljude.

Čitajući Aftertejst ja sam uživala jer sam sve navedeno kroz jezgrovite rečenice prepoznala, a s čitanjem završila uz dobar okus u ustima. Bravo.