Priče naših obitelji

Moja prababa iz Žrnova bila je opasna ženska. U biti većina žena iz Žrnova slovile su za opake ženske tako da to nije ništa čudno. Kažu da kad imaš ženu žrnovku, ne triba ti kučak (ilitiga pas). Posebno je bilo to da se ona, moja prababa, početkom dvadesetog stoljeća, u vremenima kada nije postojalo kanala za osnaživanje žena, odlučila izboriti za sebe i ono što je željela unatoč i u dišpet svima.

Bila je iz dobro stojeće obitelji, jedne od bogatijih u selu, na brdu iznad grada Korčule. Imali su svoj kamenolom u maloj uvali Vrbovica (Brbovica kako gori reču), par kilometara od sela i svi su bili vrijedni. Očekivalo se od nje, kao što se uvijek očekuje od ženskog dijeteta, da poštuje pravila, da se uda za dobrog prosca koji bi bio primjeren obitelji. Ali prababa Marija je imala drugi plan.

Snimila je zgodnog frajera koji je bio možda i najzgodniji u selu, ali na žalost praznih džepova i boemskog stila života. U selu se organizirao bal naranči. To vam je bal na kojem biraju žene, a ples se izvodio tako da između čela ženskog i muškog koji su se spojili da plešu, stoji naranča koja ne smije ispast.

Tako je prababa Marija Izabrala Njega, oku lijepog za vidit Antuna. Izborila se ispred svih ženski koje se biće nisu ili stigle ili znale izborit. Plesali su s narančom između čela, a kad je muzika stala, ispustila je naranču i utisnula svom odabraniku odlučni poljubac. Na veliko čuđenje i zaprepaštenje mnoštva.

Naravno da se obitelj protivila. Polja u Kočama koja su imali i obrađivali Antunovi nisu bila puno u usporedbi s bogatim kamenolomom koji su imali Marijini. Ali ljubav je bila jača od svega i njih dvoje su se oženili.

Dobili su ubrzo sina, a par godina nakon toga, kada je u trbuhu moje prababe ležala moja baba Frana (po kojoj je moja kćer kasnije dobila ime) Antun je otišao trbuhom za kruhom u Australiju kako bi privredio više nego što Žrnovska polja u tom trenutku mogu dati. Marija je ostala sama. Ostala je sama punih devetnaest godina. 19! Tko to danas može zamisliti, prihvatiti?!

Sama je podigla djecu, brinula o svemu, a novac koji je pristizao iz Australije svake prijestupne bio je sitniš jer se Antun, iako krvavo radeći na plantažama trske, nije mogao odreći života Lole bekrije. Jednom je ipak skupio za kartu, kako bi prababa došla za njim, ali bokun straha od prevelikog puta i vrića ljubavi prema svome selu i djeci, ostavila je prababu Mariju u Žrnovu.

Sjećam ih se kao dijete. Pradida bi svaku drugu hrvatsku riječ zamijenio engleskom, na veselje i smijeh nas praunučadi. A danas je to eto pod normalno. Na sve živo poštapalica mu je bila-‘olrajt’. Prababa mi je ostala u slici kao tvrda, stroga, konkretna žena.

Dobro su poživjeli zajedno, uspjeli čak upoznat svoju praunučad, a kada je otišao On, vrlo brzo za njim je otišla i Ona.

Priče naših obitelji su tu da se pričaju. Mi smo izdanci nekog potpuno novog života koji je ipak nastao iz dobrog, starog sjemena. Ako išta znam, znam da su moje loze bile jake. Jake kao onaj kamenolom koji dan danas stoji zapušten u prekrasnoj vali, vali po kojoj šećem s materom i ocem u kasnu uru. Dok slušam priče.