Treba imati snove

‘Prvo je pravilo, Mari, i dobro ga zapamti-onaj tko udara prvi, udara dvaput.¸'

Koliko samo ovakvih rečenica ima u prekrasnom, životnom romanu talijanske spisateljice Rose Ventrelle. Mogla bih vam prepisati pola knjige. Umjesto toga ću vas pokušati zaintrigirati da ovu knjigu potražite. Ukoliko ste čitali Ferrante, Ventrella će vam biti otkriće. Tako slikovito i jezgrovito pisati o povijesti jedne skromne obitelji s juga Italije, obitelji koja pokušava živjeti život u najsiromašnijem dijelu Barija, obitelji u kojoj ima nasilja, neostvarenih snova, kompleksnih odnosa, ne umije baš svatko.

Priča o jednoj obitelji je i roman o snovima, o velikim snovima jedne pametne, oštroumne djevojčice koja jedino što želi je priliku za bolji život, a tu priliku namjerava ostvariti kroz školovanje i bijeg iz krute i ograničavajuće sredine. Izuzetno me priča asocirala na moju mamu koja je jednako tako, iz skromne, radničke, otočke obitelji gdje je otac bio izuzetno strog i teške naravi, sanjala o školovanju u velikom gradu i prilici za drugačiji život nego što ga živi njezina majka u maloj sredini (isto kao i protagonistica ovog romana, bila je najbolji džak i također će kasnije u životu studirati književnost). Naravno, u romanu ima i ljubavi, različitih ljubavi, zabranjene ljubavi, ljubavi gubitka, teške ljubavi….

Mater se već uputila u knjižnicu, a nadam se da će i moji knjigoljupci.

‘I tako smo se šutke divili valovima. Svaki mi je val donosio novo pitanje i novi misao. Tako je to s morem. Razbistri ti um i stvori težinu u utrobi.’