U ludilu diktature

U ovim ludim vremenima najmanje što ti treba je ludost u tvojoj neposrednoj blizini pa nije čudno da izbjegavamo teške teme, teške ljude, teška štiva i filmove. Ne samo zbog ludih vremena, osobno temu rata nisam nikada voljela, micala sam tu tematiku od sebe kada bi slučajno naletila prilikom biranja knjiga u knjižnici.

Međutim, sad mi je drago da sam se ipak odvažila, mater mi je Prorokovu pjesmu gurnula u ruke, nisam imala izbora.

Paul Lynch je Irac, isprva je bio student filozofije i engleskog jezika, ali je odustao od fakulteta da bi se posvetio pisanju fikcije (ne baš omiljenog mi žanra). To se vrlo brzo pokazalo kao ispravan potez jer je svojim romanima odmah osvojio sva književna priznanja (knjiga o kojoj vam pišem dobila je i Bookera), a za njegov debitantski roman čak je održana aukcija između 6 izdavača u Londonu. A to je rijetka priča.

Lynch je gostovao i na prošlom Interliberu i baš mi je žao da ga nisam bila poslušati. Vjerujem da je bio inspirativan.

Prorokova pjesma je jedna ozbljna analiza svijeta danas, sutra. Iako se roman odvija u bliskoj budućnosti i u Irskoj, gdje bukti građanski rat, sve se to može ‘preseliti’ i u današnje vrijeme i u gotovo sve zemlje na kugli zemaljskoj. Živimo u suludim vremenima gdje je diktatura u zamahu, gdje politički vode ne prezaju ni od čega da ostvare svoj cilj i gdje cilj apsolutno opravdava sredstvo.

Lynch je, vjerujem, potaknut svime napisao spomenuti roman, napisao što nam se svima može dogoditi sutra i koliko pogubno može biti krajnje nacionalističko i represivno djelovanje. Prorokova pjesma priča je o gubitku jedne obitelji unutar tog kaosa, o gubitku svega poznatog i lijepog. Roman je 2023. ovjenčan Bookerom.

Zastrašujuće, nadam se ne proročanski, ali potrebno da se pročita, da se dobro razmisli i bude spreman, na žalost, na sve.

A kako tek piše ovaj Irac…Čudo. Nema dijaloga, a svaka rečenica biser. Mnogi ga uspoređuju s čuvenim Williamom Faulknerom. U svakom slučaju, iako ne morate voljeti fikciju i ne volite knjige o katastrofama, ratovima, kao niti ja, Lyncha se mora čitati.

Najružnija na ovom svijetu je spoznaja da moćnici nikada ovako nešto surovo, o čemu piše Lynch, neće doživjeti. Oni su zaštićeni u svojim vilama i skupim bunkerima, a mali čovjek je pijun preko čijih leđa će se u konačnici prelomiti sve ludosti rata i bezumlja.