U znanju nema smirenja

Ima jedan Nietzscheov citat koji sam zapisala kao klinka i koji mi se često, kao klinki, provlačio kroz misli, jer ga nisam shvaćala, jer sam osjećala da će mi biti važan jednoga dana kada okusim život.

Taj citat kaže “Kada dugo gledaš u bezdan tada bezdan krene gledati u tebe”.

Prvo lice, roman Bookerom nagrađenog pisca Richarda Flanagana, knjiga je koja napokon, u ovim starijim godinama, zaokružuje promišljanja i preslaguje moja poimanja.

Volim takve romane gdje nakon svakih par stranica moraš zastati i spustiti knjigu, gdje svako toliko prepisuješ rečenice u knjižicu svojih najdražih rečenica.

Flanagan nije za Prvo lice dobio Bookera (dobio ga je za Uskim putom duboko na sjever), ali kritičari kažu da je komotno mogao i za njega.

Teška je to priča s djelovima autobiografije, o propalom ili, ajmo reći, još neizrealiziranom, mladom piscu koji dobije ponudu napisati memoare o poznatom svjetskom prevarantu, naravno za dobar honorar, ali pod uvjetom da to bude u roku od 6 tjedana jer zloglasni Siegfried Ziggy ima toliko vremena za suradnju, prije svog suđenja.

Fenomenalni opis borbe dobra&zla u nama, pokušaja da budemo ono što mislimo da jesmo i prepuštanja onomu što počnemo shvaćati da je naše prirodno jastvo.

Ovo dolje je jedna misao mladog Kifa, u trenutku kada se svijet oko njega raspada i kada postaje svjestan da ljubav prema njegovoj ženi, za koju je osjećao golemu zahvalnost, nije siguran da će opstati, da je ikada bio sposoban uzvratiti. Savršeno opisano.

Ima ljudi koji s lakoćom kroče kroz život, vole na tom putu, dive se svemu i raduju svakome. A ima i onih drugih.