Valentinovo u pedesetima

Kad si mlad, u oblacima ili negdje blizu njih, ljubav ti se čini puna glamura, nešto kao oprava za Studio 54, puna šljokica, vječno blješteća. Onda mrvu narasteš pa te godine poduče drukčijem, pa spoznaš da je ljubav miljama daleko od onog što si u mladoj glavi zamišljala.

Pitala me jučer moja kćer gdje me ovaj moj vodi (baš tako je rekla-onaj tvoj) i što mislim da će mi pokloniti. Činilo mi se pretencioznim objasniti joj da je za mene Valentinovo samo datum, konzumeristička navlakuša, ali sam joj dala do znanja da ‘onaj moj’, ako nije primijetila do sada, svako malo mene negdje odvede, iznenada, i potrudi se da to bude svjetski, da cvijeće dobivam i u umorni ponedjeljak (jer se sjeti i tada), a poklon naruči i nađe načina dostaviti i kada radi, kada uopće nije u gradu.

Naravno da je njoj u dvadesetima sve to nedovoljno i da ona sanja o šljokicama i vatrometu.

Kao što u životu sve treba pustiti da dođe na svoje, ponekad uz male intervencije, a ponekad oboružani strpljenjem, čekajući, tako i poimanje ljubavi i pažnje treba ići svojim tijekom. Puno koraka moraš izbrojati da shvatiš prave vrijednosti, da bi se npr. cijenila prva jutarnja kava koju ti partner skuha (onako još pospan i nespretan), da bi na debelom minusu sjela u auto čija su prozorska stakla postrugana (jer je on na to mislio prije nego što je u svoj auto sjeo), da bi umjesto tebe umorne, On prošetao psa (iako i sam jedva stoji na nogama), da bi nazvao usred radnog dana samo da ti čuje glas, da te pita jel' glava konačno popustila…

To u dvadesetima zvuči kao ništa, ali u pedesetima, u pedesetima je čisti glamur, čista ljubav.