Ono kad se ne daš

Promijenila sam treću pidžamu ovoga tjedna. Do kože mokra. Rekordno buđenje u zadnjih mjesec dana. Ujutro podočnjaci do poda, a baš sam se nadala da će mi život poklonit jednu prospavanu noć jer je u planu izlazak sa curama.

Lagana migrena je isto tu, kao podsjetnik menopauze da se ne opuštam (i prepuštam) tako lako. A težak dan predamnom, puno treninga, interakcija, čak jedan sastanak, a između svega godišnja mamografija i utz, da začini brige.

Oko 20h istuširam svoje umorno tijelo i mislim si, maznut ću brufen na onaj Mg Glycinat (i prije gemišta) pa kud puklo da puklo. Nije život samo disciplina. Vani pljušti, teška južina, kao da sve drugo nije dovoljno. Lepeza u torbi obavezno. Gledam bore i podočnjake u ogledalu i mislim si-koji vrag te goni usred tjedna van. Pa imaš pedesetdvije za 2 mjeseca.

Roknem konzervu sardina jer nisam stigla u nabavku, a proteini su must i naravno, za 10min proradi i žgaravica. Nema veze, mislim si, malo sode bikarbone i ko nova sam.

Stižu poruke, veselje u zraku, Chris Stapleton s Marshalla diže atmosferu. Razigrane, vesele moje žene me kupe ko kraljicu ispred kuće. U autu se svaka požali na svoj simptom perimeno i meno i zajednički zaključimo-ma ko ju jebe. Nismo mi od cukra, neće nas rastopit ni kiša ni hormoni.

U Routeu puno znanih lica i puno čvrstih zagrljaja. Dobre vibracije. Ples, litra i litra (kako bi moja Daria rekla), smijeh, puno smijeha i sve što sam mislila i sve što je, istopi se u zaboravu.

Hvala žene što vas imam.