Brini o tijelu koje te trpi

Kakvih sve žena ima, to je čudo. Inspiracija i motivacija. Za život. Naprimjer, slušaj ovu priču.

Moja X, tako ćemo ju zvati, koja uz troje djece, profesorski posao, nedavni karcinom uz sve prateće operacije i kemo, taman nakon što smo se zalaufale s vježbanjem, popravile (skoro) sve što se popraviti da, tijelo bez (gotovo) bolova, ona sretno i ponosno javlja da je odradila Premužićevu. Ponos. I njezin i moj.

Nedugo nakon toga, sva očajna zove i kaže da je pala i strgala ruku. Longeta pa gips na programu. Boji se da ju opet ne slome bolovi od ne vježbanja, da ju bolnost tijela ne ograniči u svakodnevnim radnjama. Pita me-a jel mi možemo odraditi neki trening prilagođen mojem novom stanju, da ga snimimo pa da ga ponavljam dok mi ne skinu gips i dok se ne vratim redovnom vježbanju?!

S guštom sam slagala vježbice, kako i ne bi. I odradile smo, ona s gipsom na ruci, djeca oko nje, ali kao da su znala koliko je to mami potrebno pa dobra ko kruh.

I sad se ja mislim-zašto je tako teško, dok si zdrav i dok te tijelo služi bez da se buni, pokloniti sebi vrijeme za tjelovježbu?! Ne moraš to voljeti. Ne moraš biti pasionirani sportaš, moraš samo znati važnost cijele priče, važnost svoga zdravlja, svoga tijela koje te trpi iz dana u dan.

Jer ono nije tu da ga lickaš i pickaš nego da ga hraniš i pokrećeš iznutra. Da te budi u zahvalnosti i da te čuva ukoliko dođe do, nedo Bog bolesti ili situacija na koje nemoš utjecat.

Neka svima moja X (a sličnih X imam još, pisat ću vam) bude inspiracija i motivacija, kao što je prije svega meni. Sve je lako dok je sve dobro. To najbolje znaju oni koji su ono ‘teško’ dobrano odradili.