Godine nisu samo broj, ali...

Sad bi ja trebala napisati ‘godine su samo broj’. Ali nisu. Fkt nisu. Mučiš se sa predmeno i meno, na pragu pedesetih, ništa teško ni u ludilu prije spavanja ne smiješ pojest jer cijelu noć prohodaš ko luda gera cuclajući gastale, evo preksinoć Marić i ja zaružili, popilo se više nego što se smjelo (jbg, Mrle, koncerti,za dušu na mojoj Korčuli), ne moram vam pričat drugi dan u kojem smo stanju bili, puno vode, jako puno, lagana hrana, ništa sport, a ni glazba, onda recimo dva tri dana malo više gulozarija,malo roštilja, žrnovskih makaruna, klašuna, vaga odleti dva-tri broja gore, trbuh kao u drugom tromjesečju, stolicu možda imaš, a možda nemaš, probiotici glavni saveznici, spavanje ti nije kao nekad, budiš se po 2-3 puta, ako je pun mjesec ili težak dan možda i više, popodnevni beauty sleep je potrebit ko ozeblom sunce, pogotovo ukoliko imaš izlazak koji je planiran oko 22-23h, bogtenevidio, treba do tad ostat budan, jedan drugog bodrite, kao da u UFC ring izlazite. I tak…

Mučiš se sa svime, ali, jedno Veliko ali;

nikad se bolje nisi osjećala, nikad sigurnije, zadovoljnije, nikad te godine nisu manje smetale nego si ih zagrlila kao da ti je rođeni. Čutiš se ko zvijezda, zvijezda samoj sebi, tako se i njeguješ, tako si i nazdravljaš, voleći i svoje tijelo i sve svoje, sigurna, bez imalo dvojbe, da na ovom rollercoasteru života apsolutno daješ svoj maximum. U svakom pogledu.