Mi koji smo se rastavljali

Mi koji smo se rastavljali, onako za ozbiljno, ratnički, a danas eto nas u sretnim, rekli bi u ženskim časopisima, uspješnim vezama, valjda smo nešto i naučili. Navodi me sve to na duboko promišljanje, naravno, uz pokoju knjigu koja mi je pri ruci. Pogotovo na godišnjem kada za sve navedeno, uz malo preslagivanja i piskaranja u hladu masline, imaš trunku više vremena. A i puno kava, i onih konkretnijih pića, popila sam sa dragim ženama i muškarcima koji su prošli ta bojišta.

Dolazim do nekih svojih spoznaja, ako se tako pretenciozno smijem izraziti. Oni mudriji priznaju da su obje strane griješile (i ti su, ako već nisu, spremniji za nove veze), oni ogorčeni dan danas svo grmlje i kamenje bacaju isključivo na partnera. Neki dan mi prija reče-joj kako sam znala biti grozna prema njemu, i ja bi se rastala od sebe takve.

Da li smo naučili škole ili trebamo ponavljati gradivo?! Što nam je falilo tada, a što ne želimo da fali danas?! Primjećujem da su ponavljači u sretnim vezama, u srednjim godinama, obzirniji, tolerantniji, ali istovremeno čvrsto postavljaju granice. Jer džabe ti ljubav i davanje ako sebe potkopaš. Tu smo, vjerujem, mnogi od nas griješili. Drugi put smo pametniji jer, ukoliko nam je istinski stalo, nećemo ponoviti greške, gradivo smo navodno savladali. Možda ne za peticu, ali solidna trojka, ajde, neka bude -4, a stremimo ka vrlo dobrom uspjehu.

Ako želimo da traje.

Vidim da je glavna riječ svima poštovanje. Poštovanje tebe, ali i sebe. Dozvola da budeš ono što želiš, ali i da me pustiš da budem ono što trebam biti. I onda to ide kako treba. U suprotnom, opet padaš razred. Vrtiš se u krug kao moja Lilo kada lovi rep. I ništa ti nije jasno.

Prijatelj mi nedavno reče-želio sam da bude ono što ona nije znala biti. Koliko često smo to željeli, drugima i sebi na štetu?! Mučenje samo takvo. Godinama. Pa ti prođe život, pa pokloniš mladost. Pa gorčina nosi tvoje dane.

Poštovanje i još jedna važna riječ koja gordo zvuči (zato što to je)-razumijevanje. Razumijevanje da te vidim, stvarnog tebe, da te takvog prihvatim, ali ne zato što moram nego zato jer se u tom prihvaćanju prepoznajemo, volimo. I da si damo prostora. To je (meni) od životne važnosti. Kao zrak koji dišem, kao vježbe disanja bez kojih ne mogu. Jer, kao što P. Swayze reče onomad u Prljavom plesu-ovo je moj prostor za ples, a ovo tvoj. Ti ne ulazi u moj, ja neću u tvoj.

I plesat ćemo dugo. A ne si gaziti po nogama.