O znakovima po putu

Nisam neki ludi fan P. Coelha (iako mu skidam kapu za Alkemičara koji je do dan danas najprevedenija i najprodavanija knjiga živućeg autora, koja je i zbog istog ušla i u Guinessovu knjigu rekorda), ali njegova biografija koja je nastala u suradnji s novinarom Juan Ariasom, jedna je od zanimljivijih knjiga koje sam (davno doduše) pročitala. Coelho je fascinantan čovjek koji je u životu probao sve što se moglo probati, kojeg su roditelji čak smjestili u umobolnicu, koji je koketirao i s drogom i sa crnom magijom i sotonizmom (na pitanje o crnoj magiji od straha nije niti mogao, želio puno pričati, tek natruhe ozbiljnosti cijele priče koja mu je gotovo uništila život), kojeg su zatvarali, proganjali, mučili.

Takvi ljudi moraju pričati i pisati o životu i davati putokaze i pojašnjenja, takvi ljudi znaju razliku dobra i zla. U jednom dijelu knjige Coelho stavlja naglasak na znakove koji nas prate kroz život. Ukoliko si dovoljno hrabar i prisutan da ih prepoznaš, služe ti kao putokazi, kao smjernice i potvrde. Životna istina.

Kada je Lovorka otišla s ovog svijeta, danima me tijelo i duša boljela od tuge. Jedno jutro, dok sam pokušavala staviti maskaru na natečene oči od silnih suza koje su isplakale more, naglo sam se okrenula i rukom zahvatila stalak na kojem su visile ogrlice. Jedino je Lovorkina pala na pod, strgana na mjestu gdje se ne može popraviti. Bio je to poklon bez povoda, bez rođendana i datuma, poklon kojim je rekla-ovo je ljube za tebe jer na njemu su knjige, a knjige si ti. Malo je reći da sam nakon puknute ogrlice opet suzila, duša je vrištala, ali onda je stigao i neki spokoj, kao da mi se odozgo Lo obraća s onim svojim smješkom i opet govori-daj molim te, smrt je dio života, a ti sad živiš Nana. Živi.

Kao da me razriješila.

Dan nakon toga dođem na svoju Korčulu, u gepeku 10 knjiga za tih mjesec dana na škoju. Uzmem nasumce jednu u ruke, nakon što je kuća pospremljena, a GO počeo, otvorim, a na prvoj stranici posveta pisca-Za moju divnu Lo. Nema suza, samo osmijeh i pogled prema nebu.

U Međugorju gdje me zvalo da dođem kada je ona moja divljakuša bila u najluđoj fazi,a faza je trajala godinama, na jednoj od misa koje su bile u tom trenutku, kada sam već željela izaći iz crkve misleći da sam dobila sve što sam trebala dobiti u tom trenutku, gotovo već na vratima, svečenik se obrati mnoštvu s rečenicom-a danas ću vas zamoliti da se pomolimo za svu našu djecu koja su skrenula s puta. Ukopana sam stajala, suze i zahvalnost i neki čudan osjećaj mira da će sve biti dobro. I evo, prošlo je vremena, ali dobro je.

Puno je sličnih priča, puno znakovlja po putu. Neki dan, šetajući dlakavicu, razmišljam o djetinjstvu, o svojoj ludoj glavi... Kako nikad nisam htjela biti princeza, uvijek ratnica, kako moja mater dan danas kaže-što sam ja sve s tobom prošla. Kako su druge cure oko mene htjele plesati uz Footloose, a ja sam htjela biti dio bande s Bronxa, ratnik podzemlja pa mi je iz istog razloga najdraži film, naravno, bio The Warriors.

Nešto sam preslagivala prošlost i sadašnjost, pospremala sjećanja u ladice, trančirala sebe, Franu, život, a u glavi tema iz spomenutog filma. Bilo je to u noćnoj šetnji Laščiskim brijegom. U zimsko jutro, kava me dočekala, topla, jaka kakvu volim, sunce već sramežljivo, ali obečavajuće izašlo, palim Marshall, namještam svoju omiljenu radio stanicu, a kroz zvučnik krene tema iz spomenutog filma i pruži mi i utjehu i potvrdu da je sve onako kako treba biti.

Nowhere to run, nowhere to hide.