Ne znate vi

Ne znate vi kako je to kad u tebi stalno nešto vibrira, bilo da je pozitivno, bilo negativno. Kada od čiste radosti ili ushita ne možeš oka sklopiti, kada noći služe za teške, masne snove u kojima sve ponovno prerađuješ, kao ono kad u mesnici tražiš da ti još jednom provuku kroz mašinu onu junetinu za bolonjez.

Moji osjećaji su uvijek na entu potenciju, uvijek razorno jaki, razorno razarajući. Ponekad poželim da mi daju mira, da glava postane tabula rasa, srce usporenije, nježnije. Znam da bi tako bilo lakše.

Ali kako iz svoje kože, kako drugačije, kada sam takva od svojih stvorena, punokrvna, nabrijana, nemirna. Ili bi se tukla s drugima ili sa sobom, ili bi grlila da kosti pucaju ili bježala od svjetine. Mirnija samo s knjigom u ruci. I u onoj svojoj vali.

Zato iz tog izloga biram sve češće, iako ni tada u glavi nema potpunog odmora. Nema bonace. Samo zatišje pred buru.

Ne znate vi kako je to kad u meni stalno sve vibrira. A još je tu i proljeće