Pometi svoj dvor

Kako bi mi rado jedni drugima uredili život, počistili smeće, podrezali živicu. Sve bi se prašilo. A život bi postao pospremljen kao nakon najboljeg odreda za čistoću, čudo kako bi se blistalo, nakon svih tih znalaca i vrhunskih šljakera svoga zanata.

Oni znaju da li si se trebla udat ili rastavit, oni znaju kako si dijete trebala odgojit, da li si pretjerala s poslom i zanemarila dimne signale (koje su oni primjetili mjesecima prije tebe, ako ne i u prošlom životu), oni komentiraju tvoju frizuru, dužu, kraću, tvoje obline, koliko jedeš, piješ, koliko si glasna.

Ma što te boli kiki. Pometi svoj dvor, rekla bi ti moja nona. Daj mi da živim. Dovoljno me melje svakodnevica, ne treba mi četa dušebrižnika da me slama. Nije ni čudo da se čovjek s godinama udaljava od mnoštva. Jer to mnoštvo sve zna bolje od tebe, to mnoštvo s dva doktorata bi ti posložilo sve, i tebe, i familiju i susjede.

Nije ni čudo da oni kojima je teško, još jače bježe u osamu, u brloge, daleko od moraliziranja i dociranja svjetine u trenutku kada ti samo treba muški zagrljaj i jedno bezbrižno pijanstvo, bez brojanja čaša.

Daj malo ohani svijete i pusti druge da sami hvataju svoje zmajeve. I neka mi svemir gore oprosti što se ponekad uvućem u potrebu da savjetujem i komentiram bez da me se pita. Od krvi sam i mesa, ali to ipak činim sve rjeđe. Podsjete me na to svakodnevno moje tetovaže. Od vas deset, osam se s njima nije složilo.

E pa ja želim vama biti to dvoje koje je namignulo i reklo-samo gas, stiže jesen, vrijeme je za još jednu. Rezerviraj termin.