Poziv na buđenje

Žene moje drage, prestanimo upirati prstom u perimeno/meno, vikati da nas tijelo izdaje, da nismo više svoje. Jer svoje smo više nego ikad.

Naša tijela se transformiraju, pozivaju na suradnju, traže da obratiš pažnju, rukuješ s njim drugačije nego do sada.

Zamisli da si prošla, a neke od nas jesu, neku težu operaciju, bolest, liječenje. Nakon svega, sigurno bi se prema svom biću odnosila s puno više pažnje nego do tada. Zašto onda isto ne učiniti i u trenutku najveće promjene u ženskom životu? U trenutku kada se naši jajnici stišavaju, gase, maternica mijenja oblik i položaj, hormoni skaču kao na trampolinu, u tom trenutku ajmo drugačije.

Ajmo staviti sebe na prvo mjesto, onako kako smo stavljali djecu, partnere, kućne ljubimce…

Ajmo glasno i jasno govoriti kako se osjećamo, a ne maskirati, uljepšavati stvarnost da bi ispale frajerice.

Ajmo brinuti o svom tijelu koje nam je junački služilo, rađalo djecu, odrađivalo koješta, ajmo ga trenirati, učiniti snažnim (a ne mršavim!).

Ajmo se hraniti zdravo ne zato da bi držale liniju već da bi držale do sebe.

Ajmo shvatiti da ukoliko to same ne učinimo, ukoliko promjene ne krenu od nas, ništa neće biti drugačije, može biti samo gore.

Ajmo odlučiti da ovo nije kraj, nismo stare, nemoćne, nismo za odbaciti, ovo je početak nečeg novog i (vjerujem) boljeg za nas.

I ajmo potražiti pomoć, jer najveći broj suicida i psiholoških poremečaja nastupa ulaskom u ovaj zahtjevan period.

I to vam govorim ja koja od 100 simptoma perimeno/meno, imam 99. U svojoj pedesetiprvoj (mater bi rekla-ma ušla si u pedesetidrugu) ništa mi nije poklonjeno, niti snažno tijelo niti snažna glava. Sve svakodnevno moram zaraditi i odraditi.

Ali, bez obzira na ono što me putem koči, stišće sa svih strana, reči ću vam nešto-nikad, ali baš nikad nisam toliko voljela sebe i divila se svemu što činim za sebe. Teškom mukom, ali s upornošću prave dalmatinske ovnice, iz dana u dan. Točno onako kako sam ranije činila za svoje.

Nadam se žene moje da i vi tako?!