Ratnica velikog srca

Prije neki dan, svojim sam statusom na dan godišnjice odlaska moje Lo rastužila jednu dragu fejs prijateljicu. Obratila mi se u inbox (kao što mi se onako iskreno, toplo obratila i ispred Konzuma prošle godine, iako se u živo nikad nismo upoznale) pa smo razmijenile nekoliko poruka.

Otvoreno mi je napisala da se bori s karcinomom već godinama, da je o svojoj borbi napisala i knjigu te da joj je žao zbog mog gubitka. Ona je na neki način željela utješiti mene.

Obećala sam da ću knjigu kupiti i obećala sam da ću joj povratno javiti kako mi se sviđa. Zamolila je da ta recenzija bude iskrena. I bit će.

Dina Stanišić je jedan veliki ratnik. Ponekad je ratove vodila s imaginarnim neprijateljem, a ponekad s boga mi, jako stvarnim. Njena životna priča zagrebačke cure iz dobro stojeće obitelji, obitelji koja na prvi pogled ima sve i kojoj (vjerojatno) svi zavide, no na onaj drugi otkriva mračne podrume u kojima je skriven sav jad i čemer nesretnog života. Jer jedno je imati status u društvu, dadilje, lovu na računu, jedno je to, a drugo topli zagrljaj, podršku kad ti najviše treba, utjehu kad si najmanji.

Dina ovo drugo nije imala. Ili nije imala u mjeri koja je njoj, ratnici velikog srca, mojoj divljoj ovnici trebalo (uvijek je zanimljivo kako se za nas divlje i glasne misli da smo jaki do te mjere da nam ne treba izvanjsko punjenje duše).

Dvadesetak godina najgore moguće droge, ne pokojeg đointa u kvartovskom parku već one koja ti sprži i mozak i tijelo i dušu. Komune, više puta. Bježanja od svijeta, ali prije svega, bježanja od same sebe.

U tom vrtlogu postaje i mama. U tom vrtlogu otkriva da ima i najzločudniju moguću bolest. Koliko čovjek može podnjeti, s koliko toga se može nositi? To nikad ne znamo. To nas život nauči. Dina očito može puno više nego mnogi od nas. Ona se poput feniksa digla, rekla-E neš’ majci, uhvatila samu sebe za ruku i krenula u smjeru izlječenja. Izlječenja na svim frontovima. Ajd ti sad zamisli koja je to hrabrost i kolika je to borba. Već je prokleti rak dovoljan da te izmori, da odustaneš zbog težine, a di je još i sve drugo s čime se Dina morala suočiti.

4 godine od dijagnoze, ali s doživotnom terapijom. Malo više od 4 godine čistog tijela, a čini mi se i očišćene duše. Sretna što je uopće tu, što ima tu privilegiju još uvijek grliti svoje dijete. A o svemu, iskreno, ogoljeno do kosti je pisala i u svojoj Muli. Kupite ju. U Školskoj knjizi. Nećete požaliti. Kupila sam ju jučer i pročitala ju jučer. Progutala u jednom dahu.

Dina piše iz srca, poetski (mislim da je po habitusu pjesnik jer često su rečenice u rimi), otvorila se pred svijetom ne mareći za osude plitkih duša. Jer mi koji razumijemo, koji znamo koliko je to teško i hrabro, mi ćemo ju nositi svojom podrškom. Druge ko j....

Bravo ovnice!

‘Vrijeme je da razbijem staklo, iskrvarene ruke pružim životu. Doba je za bitku i u nju krećem puna rana. Tijelo je slabo, ožiljaka puno, ali dok ponosa i hrabrosti ima u nama, nema te bitke, nema tog srama’.