Roman o nekadašnjoj diktaturi u (danas tolerantnom) Portugalu

Ima nas koji ne putujemo koliko bi htjeli, ali zato uvijek imamo priliku putovati kroz knjige, romane, učiti o drugim kulturama, tuđim nacionalnim mukama, proživljenim strahotama.

Čitajući Duge noći u Caxiasu učinila sam baš to. Iako nevoljko uzmem štivo povezano s ratom, diktaturom i grozotama koje izniknu za vrijeme represivnih režima, svaki put kada se prisilim, bude mi drago.

O Portugalu nisam znala puno. Tu i tamo koja putopisna emisija koja spaja ljepote jedne zemlje i hranu na 24kitchen, poneki roman koji te uvede u njihov ležeran i tolerantan stil života danas, to sve da, ali ništa nisam znala o detaljima Salazarovog režima sredinom prošlog stoljeća, o strahovladi koja je tada vladala.

Caxias iz naslova je zloglasni zatvor u koji su bili smješteni svi Salazarovi neistomišljenici, oni koji su se usudili dignuti glas protiv države. Nešto kao naš Goli otok u svoje vrijeme. U Caxias je odvedena i mlada studentica Laura koja je zajedno s mnogim studentima tada pokušavala raznim akcijama osvijestiti i pogurati narod da se bori za svoja prava, protiv diktature i za bolje sutra. Nešto slično kao naše Hrvatsko proljeće.

Mučenja kojima je podvrgnuta su toliko stravična da su nama danas gotovo ne zamisliva. Jedna od glavnih Laurinih mučiteljica bila je Leninha, beskrupulozna i sadistički nastrojena agentica PIDE (tajna vojna policija koja je sijala strah i trepet u to vrijeme u Portugalu).

Zašto je jedna mlada žena izabrala jedan put, a druga drugi, što je satkalo njihove živote i učinilo od njih ono što su postale kasnije, saznajemo u ovom snažnom romanu nagrađivane portugalske književnice Ane Cristine Silve.

Zanimljive, istinite portrete (izmijenjenih imena i pokojeg detalja) čitamo dok čitamo priču o zemlji koja je koketirala s fašistima (iako se s figom u džepu svrstala pod neutralne) i koja je prošla katarzu da bi danas slovila za jednu od onih zemalja u kojima je najlagodnije i najljepše živjeti.

‘Kada se jedna iluzija razbije, skloni smo potražiti utjehu u onome što nam donosi sigurnost.’