Treba život olabaviti

Nije dobro kad smo sa životom preozbiljni. Život te, kao zločesta mačeha, tresne po glavi.

Malo probajmo olabaviti, malo ispasti blesavi, dječje smiješni, ništa se strašno neće dogoditi. Možda izazovemo komentare od svjetine, možda nam se i narugaju, ali koga briga?! Nismo tu da bi druge fascinirali i kupovali lažnim predstavljanjem.

Nemam problema priznati greške svog roditeljevanja, pokazati da sam negdje opako zeznula stvar, ne želim da mi se dive, da mi plješću zbog (šatro) savršenstva.

Želim da klimnu glavom i kažu-toliko toga je činila krivo, ali gle sad, ide joj neloše. Uspjela je.

Kada prihvatimo da ponekad i zrno sreće čini čuda, a ne samo naša posložena glava i upornost ovna, kada pustimo, olabavimo tada je lakše prigrliti ove kozmičke sile koje nas vrte i lakše si čestitati na trudu i zalaganju.

Pa kako bude. Makar nam djeca slušala cajke, a mi se kleli u žešći rock.

Who gives a fuck?!