Treba postati kapetanica svog broda, a ne biti mala od palube

‘Nije u pitanju voljeti ili ne voljeti, nego voljeti dobro ili voljeti loše. U pitanju je to da nađemo osobu koja nas voli onako kako nam je ugodno da nas vole.’

Žene koje kupuju cvijeće. Koji genijalan naziv za roman. Takav naziv dala je španjolska spisateljica, novinarka i dramaturginja Vanessa Montfort ovoj odi ženama i ženskim razmišljanjima, strahovima (strah vodi u paralizu,kaže) i prekretnicama na kojima se svaka od nas barem jednom nađe u životu. Fantastično secirani ženski likovi, od onih koje su vječne suvozačice koje bez svog kapetana ne bi mogle funkcionirati (ili misle da ne bi mogle:)), od superwomanica koje profesionalno moraju biti iznad svih, od Trpiružica koje su (po naški) trpeče i tek tada jako vole, od onih koje imaju sindrom sve naj;naj majka, naj žena, naj kći, naj radnica...

Takvih 5 potpuno različitih žena susreću se u malenom kvartu Madrida gdje žive glumci, moderni ljudi različita kova, parovi bez djece, gdje su kazališta, barovi, razne manifestacije, galerije... i gdje je Anđelov vrt, mjesto na kojem ‘izgubljene duše’ zastaju da pronađu mir i ljepotu u ljepoti raznolikog cvijeća koje se tamo nudi. I tu se rađa prijateljstvo i tu se rađaju potrebe za novim rađanjem vlastitog jastva.

Najzanimljivija mi je priča glavne protagonistice Marine koja nakon dvadeset godina postaje udovica i koja, misleći da bez partnera ne može dalje (jer je čitav život bila suvozačica), ljutito odlučuje razračunati se sama sa sobom i vezom koja, iako partnera više nema, traži neke odgovore i razračunavanja. Stoga Marina sjeda za pramac partnerovog broda i malo po malo, iz ‘malog od palube’ postaje kapetanica, ne samo Petra Pana (kako se brod znakovito zove) nego svog vlastitog života.

Divno, inspirativno, za poklanjati dragim prijateljicama (a i prijateljima) u trenutku brodoloma.

I ne samo tada.